Najgore je kada nam nenormalne stvari postanu normalne. Kad se naopačke okrene sistem vrijednosti. Jasno mi je da se sistemi vrijednosti mijenjaju, ali neke temeljne stvari bi morale ostati neupitne. A nisu. Ne mogu da shvatim da bosanska javnost na sva usta ne urla o izdaji nakon što je u petak objavljeno da je bosanska namjenska industrija (za one koji ne znaju to je industrija naoružanja) bukvalno preuzeta od jedne američke firme koja se bavi vojnom industrijom.  I još je to spinovano tako kao da treba da budemo sretni zbog toga.

Kratke li smo pameti i još kraće kičme. Ta industrijska grana je bila jedna od najrazvijenijih i najprofitabilnijih u Bosni i Hercegovini sa popriličnim rejtingom u svjetskim razmjerama. A onda je međunarodna zajednica nakon rata učinila sve da se onemogući revitalizacija te industrije pravdajući to potrebom demilitarizacije ovog prostora. A  kada su te firme bačene na koljena pojavljuje se američki partner da ih za klikere otkupi.

I niko, što bi se, reklo ni mukajet. To samo govori o tome koliko smo već indoktrinirani i oguglali na besmisao da ne vidimo pljačku koja nam se dešava pred očima. Istu veče, u petak naveče, po prvi put sam imao priliku da uživo čujem šta Mija Martina ima da kaže o svojoj spremnosti za dom. I ništa ne kaže. Vrti se u krugu pozivajući se na formalne stvari i pravdajući se dječijim argumentima. A onda Senad Hadžifejzović, od koga to nikad ne bih mogao očekivati, u razgovoru izjednači pozdrave „za dom spremni” i „smrt fašizmu”. Kao oba su pozdravi totalitarnih sistema i treba ih se odreći.

Najlakše je negirati neupitne stvari. Aksiome. Jer nikad niko nije imao problema da ih dokazuje i kad ih prvi put neko dovede u pitanje ne postoji jasna i nedvosmislena argumentacija njima u prilog. Fašizam i antifašizam nikad nisu bili i nikad ne mogu biti samo dva jednakopravna i legitimna pogleda na svijet. Fašizam nije ideologija. Fašizam nije pogled na svijet. Fašizam je uvjerenje koje želi svakome oduzeti pravo na bilo kakvo drugačije uvjerenje. Fašizam je monstrum koji je pobijeđen i pokopan, ali koji svakog časa može uskrsnuti. I o toj opasnosti bi mediji morali urlati na sav glas i upozoravati svakodnevno na posljedice fašističke prakse u zemljama koje su kraće ili duže funkcionisale u skladu sa tom ideologijom.

Srećom ima još poneko ko na sav glas urla o tome. Makar sa koncertne scene. Tog istog petka trinaestog sa pozornice Skenderije na sav glas su o tome pjevali momci iz „Dubioze kolektiv”. Ne sjećam se da je iza rata „Skenderija” bila punija. Oni su, zapravo prvi bend nove generacije, a pri tom mislim na bendove koji su nastali nakon rata, da je uspio da napuni „Skenderiju”. Da se uopšte usudio da tamo pravi koncert.

Ljudi su došli tu veče iz nekoliko razloga. Zato što je to dobar bend, prije svega. Ali i zato što im vjeruju da su jedni od rijetkih koji se u ovoj zemlji nisu prodali i da im iskažu poštovanje zbog toga. I na kraju, ali ne i najmanje važno, zato što su imali priliku da bez ikakvih posljedica iz sebe uz „Dubiozine” pjesme istresu sve svoje frustracije. Samo što, ma koliko to djelovalo kao potencijalni revolucionarni naboj i oni koji to priželjkuju i oni koji se toga plaše nemju razloga ni za radovanje ni za strah.

Horsko pjevanje na koncertu „Dubioze kolektiv” nije uvod u bilo kakve prevrate i nemire koji se očekuju na proljeće. To je zapravo zamjena, surogat za te iste nemire. Biti na koncertu „Dubioze” i ispustiti urlik odobravanja kad Brano Jakubović sa scene poruči da nabije na svoju „isturenu kotu” sve stranke redom i uredno ih pobroji za ogroman broj prisutnih bio je početak i kraj njihovog političkog i društvenog angažmana.

E, neka sam im vala rekao. Tako je otprilike mislilo četiri od pet posjetilaca tog koncerta. I dok su izlazili u hladnu decembarsku noć ni slutili nisu da je Skenderija te večeri imala ulogu ventila na pretis loncu.

Stvari su došle do pucanja i neko je nešto malo pritiska ispustio kroz tvaj ventil privida demokracije i prava na iskazivanje nezadovoljstva. I ma koliko to apsurdno zvučalo „Dubioza kolektiv” nesvjesno čini savršenu uslugu garniturama na vlasti. Jedan od nekoliko ventila kroz koje će se povremeno puštati nepodnošljivi pritisak. Povremeno i privremeno. Na kraju će taj bosanski pretis lonac naravno eksplodirati, ali što se kasnije to desi to će posljedice bići teže. A vrijeme onima koji nas vode u novu tragediju kupuje, nevjerovatno, ali istinito, čak i „Dubioza kolektiv”.