Kaže mi žena, a savjetuje mi i doktor da izbjegavam društvene mreže. Kažu nije zdravo. Ma zdraaaavoooo, predugo sam kroz svijet išao zatvorenih očiju vjerujući da su ljudi bolji nego što jesu. I uredno ispadao bekan. Nema više. Društvene mreže su prilika da vidim našu ljudskost u njenoj kompletnoj nečovječnosti.

Uvukli me tako nepotrebno u neku raspravu o homosksualnosti ili homoseksualizmu. za mene je i jedan i drugi pojam legitiman. Prvi dok se zadržava u granicama privatnog prostora, a drugi kad izađe u javni govor i na javnu scenu. Gdje sve ima svoju cijenu. I onda se pitam što to meni treba. Koliko mene, zapravo uopće dotiče ta tema da joj svi dajemo tako veliki značaj. Nemamo svi svoj stav o ustavnim promjenama, “božijoj čestici” ili novom Čolićevom albumu, ali ama baš svi imamo stav o po pitanju: Koliko je gay OK?

Ali meni to budi jedno prilično heteroseksualno sjećanje. Sjećam se kako je u jednom trenutku, tamo negdje u drugoj polovini osamdesetih, u Sarajevu zavladala pomama za pozorištem. I pri tome ne mislim na doprinos koji je popularnosti pozorišta dala Otvorena scena „Obala“ sa „Audicijom“ i „Tetoviranim pozorištem“ niti na masu poluamaterskih pozorišnih grupa koje su tada djelovale poput mojih „Šarlatana“, na primjer. Ni blizu. Mislim na seobu naroda prema pozorištu. Onog tipičnog balkanskog puka kojem je pozorište samo orjentir za najbližu kafanu. E oni su išli tada da vide jednu predstavu i mislim da nakon te predstave niti su više vidjeli pozorište niti je pozorište vidjelo njih.

Više se ni ja ne sjećam imena predstave, ali znam da se u jednom trenutku, u toj predstavi, jedna naša danas ugledna glumica skidala na sceni. Nećemo ni njeno ime pominjati jer nije ni bitno za ovu našu priču, a nakon skoro trideset godina ne bih se smio zakleti da li se skidala u cjelosti ili samo „do pola“ kako bi to rekli tadašnji jalijaši, ili u topless kako to danas kažu oni što bi da zure u obnažene ženske grudi. Dobro, pomenutoj glumici, da joj ime ne pominjemo, poprsje i jeste bilo jedan od glavnih argumenata pa je stepen obnaženosti takođe nebitan.

Šta onda jeste bitno? Pa to da su sarajevski samoupravljači ruku žuljevitih i to ne samo od teškog rada, strpljivo sjedili u mraku pozorišta i pobožno čekali trenutak zbog kojeg su došli. Trenutak ukazanja. I zbog tih nekoliko sekundi pogleda na golu kožu oni su trpili guzica nenaviklih na pozorišni komfor jedva ostajući budni do momenta koji je pozorištu u Sarajevu obezbijedio veću posjetu nego ikada prije i nakon toga. I odlazili su zadovoljni. Ni najmanje im nije smetalo što su to isto i još mnogo više mogli vidjeti na nekoliko mjesta u gradu bez pretjeranog „peglanja“ sa pozorštem. Ne. Golotinja smještena u okvir pozorišne predstave davala im je savršen alibi pred njima samima zašto su tu. Davala je barem privid kulture zadovoljavanju strasti koje je neki moralizator neopravdano nekad davno nazvao niskim i taj im se atribut kao čičak zakačio za ostatak vječnosti.

Čemu ovakav uvod? Pa nešto slično se desilo nedavno na premijeri dokumentarnog filma „Ispovest“ o životu Marije Šerifović. Sjatio se cijeli estradni, akademski i intelektualni Beograd kao da pogleda film, a svi su došli samo da bi čuli odgovor na jedno jedino pitanje. Je li Marija ili nije? Je li sklona djevojčicama ili dječacima. Ili je naizmjenična.

I sat i po su strpljivo gledali njenu potresnu životnu priču o ocu kockaru, alkoholičaru i nasilniku da bi čuli odgovor na to ključno pitanje ljudske egzistencije od paleolita naovamo. Da li je Marija Šerifović lezbijka? I dala im ona odgovor da povremeno jeste i čak i objašnjenje zašto jeste. Zato što je, kao, lijepo biti s nekim čija te brada ne bode. E tako djevojčice postanu lezbijke. Jer se spanđaju sa likovima koji nisu naučili kako da se glatko izbriju.

Naravno, kad više nema obaveznog služenja vojnog roka pa momci nemaju gdje da nauče kako da se obriješ dva milimetra ISPOD kože. Mada, iz moje perspektive ja nemam šta da joj zamjerim. Ni ja ne bih volio da se ljubim sa nekim ko se nije glatko izbrijao. I meni bi malo gadno bilo da u neko doba naletim na bradu.

I sad oni koji su se zeznuli pa došli na premijeru i odgledali cijeli film toplo preporučuju svojim prijateljima koji to tek namjeravaju da učine sad kada je film pretvoren u osmodjelnu tv seriju da gledaju samo posljednju epizodu i to zadnjih deset minuta. Sve ostalo je samo uvod u veliko otkriće koje ni za koga ne predstavlja ni otkriće ni iznenađenje.

Zar je zaista neko vjerovao da to nije tako? Pogledaš Mariju Šerifović i jasno ti je da bi ona izmislila lezbijstvo čak i da nije postojalo prije nje. A pobjeda na „Pjesmi Evrovizije“ je samo krunski dokaz. Ne kažem. Imala je ona i lijepu pjesmu i pofinu dijasporu na svojoj strani, ali zar zaista neko može biti toliko naivan da vjeruje da bi i pobijedila na tom najpoznatijem gej derneku u Evropi da nije imala i taj mali dodatak u biografiji.

Dobro, niko nije savršen. U klinču sa damama čija brada ne grebe njoj i dalje nedostaje jedan drugi mali dodatak. I baš zbog toga će joj ostati vječita dilema zašto su djevojke s kojima je bila umjesto tradicionalne postkoitalne cigarete i umjesto „Molitve“ redovno pjevušile hit njene kolegice Tijane Dapčević „Sve je isto samo njega nema“.