Bez obzira na široko rasprostranjeno uvjerenje kako su prijeratna vremena bila vremena rahatluka i blagostanja, Boga mi je i tada u poslu, što bi rekao moj drug Nermin Butković, bilo kao u braku. Radilo se za staž i topli obrok, a snalazilo sa strane. Tako sam i ja, pored redovnog novinarskog posla, “u fušu” igrao u jednom poluprofesionalnom pozorištu zvanom “Šarlatani”. I podjednako smo se radovali novim premijerama pred punim amfiteatrom Doma mladih, kao i i tada neizbježnom dolasku Nove godine. Svake jeseni bi osmislili neku (vjerovali smo ne baš kičersku i bljutavu) predstavu i na trenutak obesmislili svoje bavljenje pozorištem. Ali i napunili džepove obilazeći one boljestojeće firme u Sarajevu kojih je bivalo sve manje kako su se osamdesete pretvarale u dvedesete.

       Sad da li se čekala nova 1990. ili 1991.godina to ću vam slagati, ali znam da sam tada igrao lažnog Deda Mraza koji krade igračke djeci. I imao sam kostim kod kuće. I jednu veče su nam došli prijatelji iz susjedne ulice sa malim Srđanom kojem je, da neskroman budem, čika Amir iz perspektive njegovih dvije – tri godine bio jedna od važnijih figura u životu. U želji da zabavim njega (a i ostatak društva)  uz nadčovječanske napore uspio sam da se, u sedamnaest i po kvadrata naše garsonjere, sakrijem i presvučem i pojavim na vratima onog ćoška koji smo ambiciozno zvali dnevnim boravkom. Očekivana Srđanova reakcija potpuno, ali potpuno je izostala. Dijete je udarilo u neutješan plač. I tada sam shvatio da se neko zaista može i prepasti Deda Mraza.

         Samo što je za taj strah nekako moguće i naći opravdanje. Kad dijete vidi bradatu i drečavo obučenu spodobu sasvim je moguće da je se prepadne i nije Srđan sigurno jedini klinac koji se rasplakao nakon bliskog susreta sa, kako su nas decenijama uvjeravali, najdražim dječijim likom. Ali ne mogu da shvatim da se te bradate spodobe prepadaju druge bradate spodobe. A mislim da nisam daleko od istine zato što vjerujem da baš takvi stoje iza najnovijih plakata kojima se pokušalo Deda Mraza ponovo proglasiti personom non grata u multietničkom i tolerantnom Sarajevu. A sve uz obrazloženje kako je sve to dio kršćanske religije.

          Na stranu to što mi je krajnje glupo da se neki običaj diskreditira podatkom o religijskom porjeklu tog običaja, ali Deda Mraz je, uz svu ikonografiju definitivno ateista. Prije su ga, oni što su ga optuživali, mogli optužiti za komunističku prošlost. I tu bi neuporedivo manje pogriješili.Deda Mraz je lik kojem je iz džepa vrlo vidljivo virila partijska knjižica. I još je lik koji je na simboličnoj ravni legitimirao našu pripadnost jednom vremenu. I jednom sistemu. A pri tom mislim na sistem vrijednosti, a ne politički sistem.

         Slika na kojoj se nalazimo u krilu Deda Mraza, uplakani ili neuplakani svejedno, bila je na istoj ravni sa onom slikom na kojoj pisalo “Uspomena iz škole” i koje su više od svega svjedočile da pripadamo generaciji klempavih, krezubih i sa frizurama koje su bile na ivici zlostavljanja. Deda Mraz je dio naše zajedničke prošlosti kao što su milje na televizoru i stabilizator ispod njega. Kao što je regal u dnevnom boravku, sa gondolom u tom istom regalu, drvanom čapljom, barom u kojem se nalaze “flaše na pokaz” i knjigama koje su kupovane isključivo u kompletima i u skladu sa bojom tapeta. I lutkom iz Venecije koja sjedi na uzglavlju bračnog kreveta koji je odavno prestao da se koristi. Čak i za spavanje.

       I zato danas, kad nekadašnji klinci svojim klincima dovode Deda Mraza sa sve skromnijim paketićima, oni samo žele da vrate dio svoga djetinjstva. Djetinjstva u kojem Deda Mraz nije nagrađivao djecu po religijskoj pripadnosti nego po tome da li su bila dobra ili ne. To je, zapravo, bilo najvažnije računovodstvo našeg odrastanja. Ako budeš dobar Deda Mraz će ti za Novu godinu donijeti paketić, a možda i još poneku željenu igračku kao bonus za one super dobre. A oni malo manje dobri dobijali su kape, šalove, rukavice u skladu sa sezonskim potrebama oko Nove godine.

       Lijepa vremena u kojima su se socijalne razlike svodile na prisustvo ili odsustvo baterija u autiću koji ste dobijali od Deda Mraza. Pitam se danas kako li su tek dobri bili ljudi koji sjede u upravnim organima naših javnih preduzeća? Koliko li su oni morali biti dobri pa da im Deda Mraz na godišnjem nivou obezbijedi primanja od četvrtine do polovine miliona. Maraka, ne eura. Ako je nekome za utjehu.

           A meni je novogodišnji poklon što već godinama govorim kako je smiješno i sitno demonstrirati pod prozorima parlamenta zbog plata državnih poslanika i ministara od tri i po ili pet hiljada maraka. Ovo sitno, naravno, treba uzeti sa dobrom dozom rezerve, jer to sigurno nije sitniš za nekoga ko živi od 300 ili 500 maraka mjesečno. Već tada sam znao da negdje postoje ljudi za koje to jeste sitniš. Ljudi koji su na vrijeme shvatili da politika ne treba da bude cilj nego sredstvo. Odskočna daska sa koje naivni uskaču u Parlament i trpe kritike, a sposobni neće da rade za polić (je li neko rekao Polić) i uskoče u firme koje su potpuno ili djelimično u javnom vlasništvu. I to sve u skladu sa zakonom. Postojeći sistem im je to omogućio i da nisu oni to uzeli uzeo bi neko drugi i to opet po zakonu. Zato su imena tek usputno važna.

         Imena su tu tek da znamo ko su ljudi kojima Deda Mraz više apsolutno i ne treba i koji su Deda Mraza protjerali iz naših života još prije onih plakata. Ljudi koji su zaboravili na svoje djetinjstvo i ukrali djetinjstvo stotinama hiljada djece u ovoj zemlji. A i što će nam ovakav nesposoban? Šta on može da  pokloni onima koji su svaku svoju želju ispunili? A onima koji imaju želju da prežive ne može pomoći, jer su mu ovi prvi oduzeli svaku priliku za to.