Dugo sam se skanjivao da pogledam “Krugove”. Izvikani film Srđana Golubovića o njegovom tragičnom imenjaku iz Trebinja. Pretpostavljam da svi znate za tu priču, ali ako ima neko da ne zna, ukratko da prepričam. Srđan Aleksić je ratne 1993.godine pokušao zaštiti jednog svog poznanika Bošnjaka od očite namjere nekoliko razularenih srpsih vojnika da ga ubiju. Momka je spasio, ali su se onda ovi “branitelji srpstva u pozadini” frustrirani jer im je plijen umakao okomili na Aleksića i do te mjere ga pretukli da je ovaj podlegao uslijed zadobijenih povreda. Njegov rijedak čin građanske hrabrosti ostao je  zataškan ispod naslaga stida u Trebinju sve do prije nekoliko godina. I nakon što su mediji podobro iscrpili sve mogućnosti koje je ova priča nudila prihvatili su je se filmaši.

I pogledao sam ja taj film nedavno. Malo prije njegove zvanične tv premijere koja je najavljena za subotu 04.januara. Mogao sam vala malo i sačekati, ali nije mi žao. Nije mi žao prije svega jer je to vrijedan film. Film koji ne nudi odgovore, ali svima nama postavlja pitanja. Temeljna pitanja ljudskosti. Da li bismo ustali u zaštitu slabijeg i ugnjetavanog čak i ako to znači da i sam možeš postati žrtva. I još važnije jer to sigurno znači da ustaješ protiv, u tom trenutku, vladajućeg sistema vrijednosti. Ma koliko on bio nakaradan.

Odmah da se razumijemo, ne pretendujem na to da napišem filmsku kritiku. To će uraditi pozvaniji od mene. Meni se dopalo kako je Golubović jednu privatnu ljudsku dramu preveo na jezik opšteg. Jeste to priča o Srđanu Aleksiću, ali daleko od toga da je priča samo o njemu. Priča je o tome kako čitav život provedemo čudeći se kako se neki krugovi ztvaraju. I to ne u nekom karmičkom smislu krivice i kazne niti u duhu narodne poslovice da svako žanje kako posije. Krugovi se u našim životima tako sklapaju zato što je to jedini način da naše bivstvovanje uopšte ima smisla. I da, dopalo mi se kako je Golubović prikazao Trebinje.

Bio sam u tom gradu prošlog ljeta. Imao sam tamo promociju romana. I sve je bilo prekrasno. Trebinje okupano suncem i puno života. Kasnije sam shvatio da je dobar dio te životnosti mogao da se pripiše na konto onih koji su iz Trebinja otjerani i sad kad mu se par sedmica ljeti vrate dodaju koju kapljicu boje u taj pejzaž. Bilo kako bilo, meni je Trebinje ostalo u jako lijepom sjećanju kao oaza zelenila i svježine nakon pustoši Popovog polja. I mogao mi je bilo ko pričati druge priče, ja sam Trebinje zapamtio kao mediteransku varošicu stvorenu za razglednice i dvokratno dnevno uživanje u hladu onih prastarih platana na trgu.

A onda mi ga je Golubović prikazao u drugačijem svjetlu. I ovde govorim o čisto estetskom doživljaju jednog grada. Postavljajući mizanscen za svoju tragediju pokazao nam je onu drugu, onu ružnu, onu grotesknu stranu Trebinja. Priča o doktor Jackylu i mister Hydeu. Priča o dva grada na istoj lokaciji i u različitim dimenzijama. Sva ta mjesta gdje se radnja filma odvija i ja sam obišao i nisam ih vidio onakvima kakva su mi se otkrivala tokom filma.

I onda se čovjek zapita koji je pravi grad? Koji je stvaran, a koji Potemkinovo selo? Jesam li ja vidio vritualno postavljene kulise ili je Trebinje tokom te četiri ratne godine naprosto potonulo u svojevrsnu zonu sumraka i sada naprosto izronilo kakvo jeste i kakvo je oduvijek bilo. I ako hoću da budem posve iskren, prije svega sam prema sebi, moram da priznam da sam vjerovatno ja u zabludi. Istina je, obično na strani zla. I prisjećam se davne pjesme koju smo recitovali nadobudnim studenticama koje su širile oči, a mi smo čekali da rašire i noge. Ne sjećam se više ni ko je to napisao, ali se prilično tačno sjećam stihova:

Na zabavama pučkim između dva plesa

kroz prozor nas je doticala tama

za razliku od svjetla

tama je bila prava.

Upravo tako. “Za razliku od svjetla tama je bila prava”. Pogledaš film i shvatiš koliko je tanka ta skrama što se uhvatila po tek uzvrenom mlijeku ovog svijeta. Ta tanka pokorica  na kojoj balansiramo. Tanki sloj civiliziranog ponašanja ispod kojeg zjapi bezdan ispunjen našim vlastitim demonima. Bezdan koji nam vraća naš vlastiti lik kao iz ogledala, samo što u tom ogledalu vidimo demonsko lice i kada nikoga nema pored nas. Pa čak i gradovi pogledani u tom tamnom zrcalu izgledaju drugačije.

I zato je ovaj film posebno vrijedan. Jer ne da da zaboravimo da je zlo živo i da je među nama i kako je lako i jednostavno uklanjati mu se. I kako je herojski i na kraju krajeva neljudski suprotstaviti mu se. Upravo tako. Čin Srđana Aleksića je neljudski. Možda i nadljudski, ali definitivno neljudski. Jer nismo svi mi u svom strahu gubili svoju ljudskost. Naprotiv. Strah je naše prirodno stanje. I zato je Srđan Aleksić morao preći s one strane ljudskosti da bi uopće sačuvao vjeru u čovjeka.