Imaju ove društvene mreže, uz sve manjkavosti i pokoju prednost. Tu i tamo pronađeš ljude koje si tokom svih ovih godina nekako izgubio, a nisi morao. A ponekad pronađeš i sebe uz pomoć tih drugih ljudi. Sinoć tako vidim kako je jedna davna prijateljica postavila moju sliku od prije 33 godine. Sa radne akcije u Titogradu. Iz augusta 1981.godine. U prvi mah se nismo nas dvojica ni prepoznali. A i šta još imamo zajedničko? Gledam maloljetnika kako se bezobrazno izvalio na gvozdenom vojničkom krevetu na sprat i sa očito namještenim nahajem zuri u otvor nečijeg aparata. A on zuri u lika koji ga neopustivo podsjeća na vlastitog oca.

Znam da danas tehnika omogućuje skoro sve, pa u nekoj perverznoj varijanti i mogućnost da se simulira ulitimativni okršaj između nas dvojice da utvrdimo ko ima više prava na naše zajedničko JA? Ko je amirskiji u svom amirovanju sa razmakom od više od trideset godina? Onako kako su nekada kompjuterski simulirali boks meč između Muhameda Alija koji je bio na vrhu šezdesetih i Rocky Marciana koji je bio broj jedan sa kraja četrdesetih. Namjerno vam neću reći kome je kompjuter dodijelio pobjedu u tom virtualnom meču. A i koliko ima smisla priča o susretu njih dvojice kad oni pripadaju različitim vremenima i različitim svjetovima.

Kao i nas dvojica uostalom. Šta nas dvojica imamo zajedničko osim matičnog broja? Vjerujem da je lakše onima sa urednom evidencijom. Onima koji svako malo izvuku albume da bi pred nezainteresovanim, ali pristojnim evocirali svoje uspomene. Oni i ne primjete koliko blijede ovakvi kakvi danas jesu u tim slikama iz davnine. Moje uspomene, silom prilika još od 1992.godine nemaju trag na fotografskom papiru kada sam izvlačeći živu glavu procijenio da bi bilo neoprostivo izazivanje sreće da pokušam izvući i te slikovne dokaze mog dotadašnjeg bivstovanja. Oni koji nisu bili prinuđeni da se odreknu albuma i dnevnika ne mogu shvatiti ovo o čemu pričam. Oni su se saživjeli sa sobom u svim fazama, a ja sam se sa mladim Amirom sreo nakon 33 godine.

Draga Tamara nije mogla ni slutiti kakvu će buru izazvati postavljanjem tih dvadesetak slika iz svog predratnog brigadirskog života i među njima i sliku Amira koga je u komentaru nazvala i pjesnikom i piscem i najvažnije prijateljem. I još dodala kao konačno objašnjenje lika na fotografiji “tada neshvaćena duša”. Gledamo se nas dvojica tako i pomišljam ako neko može da shvati tog momka tamo, to bih valjda trebao biti ja.

Prvo što mi upada u oči jeste da među svim tim brigadirskim slikama koje slave rad ova mlađa i bezobraznija verzija mene pozira izvaljena na krevetu. Recimo da mu to uzimam kao plus. Kao samoobranu ili samoobmanu kako sam i tada bio drugačiji. I uzalud su upozorenja iz onog razumnog dijela kako sam vjerovatno tada nešto pozirao i patetisao. I prisjećanja u kojoj je mjeri taj dečko bio uskraćen za emocionalnu inteligenciju i kako su mu očajnički nedostajale one svakodnevne socijalne vještine. On mi se iz svoje vječne mladosti tako nadmoćno osmjehuje da mogu samo da mu zavidim.

I gledajući ga po prvi put valjda shvatam svu ljepotu i sav grijeh “Slike Doriana Graya”. Bilo bi prekrasno da sam tamo ugledao lice unakaženo svim strahovima i svim grijehovima koje sam počinio u protekle 33 godine. Šta bi mu falilo da je on nastavio da stari umjesto mene, a ne da ovako zamrznut u vremenu ima sve ono što mu niti treba niti mu više koristi, a meni bi tako dobro došlo.

A i zašto bi ga, na kraju krajeva, i morao shvatiti. I ne znam da li me više rastuži ili me više ponosnim učini pomisao da on takav kakav jeste manje pripada meni, a više Tamari koja je tu sliku iskopala odnekud sa dna vlastitih uspomena. I da joj više znači nego što meni ikad ponovo može značiti. I najbolje je da ga ni ne diram. Neka ostane kakav je i bio. Pisac, pjesnik i “još uvijek neshvaćena duša”.