Kako se uđe u izbornu godinu, a mi smo u dotičnu, na našu nesreću, već ušli, ništa više nije normalno i ništa se više ne mjeri uobičajenim mjerilima. Kao u nekoj perverznoj verziji Orvelove, već same po sebi perverzne antiutopije, sve postaje vlastita suprotnost. Tako i smjene postaju način da se ništa ne promijeni, a ostavke su tek pokušaj da se ostane gdje se već jeste.

Naravno, govorim o odluci predsjednika Federacije Živka Budimira da smijeni ministra finansija Antu Krajinu. Tačnije da prihvati zahtjev za smjenu ovog ministra koji mu je svojevremeno uputio federalni premijer Nermin Nikšić. I to sa još sedam-osam sličnih zahtjeva u paketu. I da, još tamo krajem 2011.godine.

Zašto se Budimir tek sad odlučio da udovolji premijeru i zašto samo u slučaju ovog ministra, a ne i ostalih zna valjda jedino sam Živko. Ostali mogu da naslućuju raznorazne političke igre iza svega. U tom svjetlu se tumači i ponuda federalnog premijera Nikšića da on i predsjednik Federacije obojica podnesu ostavke. A predsjedavajući parlamentarnog doma Federacije BiH Fehim Škaljić je svoju ostavku već podnio.

Moralan potez moralnog političara koji ne želi da i dalje predsjedava nad propašću Federacije BiH. Tako bi se moglo reći i tako bi se moglo učiniti u prvi mah i na prvi pogled. I kod Nikšića i kod Škaljića. Ali da li je to baš tako? Kada krene ova naša „lađa bez dna” da pušta na sve strane postoje samo dva moguća obrasca ponašanja. Ili si kapetan koji posljednji napušta brod koji tone ili si pacov koji se prvi sa njega iskrcao. Ne bih da prejudiciram, ali neka se svako po vlastitoj savjesti strpa u jednu od ove dvije grupe.

Do izbora je ostalo još deset mjeseci i ovi što sada mašu ostavkama i utrkuju se da im se što prije usvoje računaju na kratku pamet ovdašnjeg birača. Bosansko biračko čudo, tvrdoglavo kakvo jeste, nema običaj da se pretjerano zamara kojekakvim analizama i da ide duboko u prošlost da bi ocijenilo nečije ponašanje. Birač ovdašnji oslanja se, uglavnom na radnu memoriju i prisjeća se šta je svako od ponuđenih kandidata uradio u posljednje dvije – tri sedmice, a ne posljednje dvije – tri godine. I naravno u takvoj situaciji najnezahvalnije je biti na vlasti kad izbori dođu. I sad su naši političari smislili genijalnu kombinaciju. Dobitnu kombinaciju. Pobjediš na izborima, dođeš na vlast, iskoristiš tu vlast koliko možeš, pozapošljavaš svoje stranačke poslušnike gdje god možeš i time si ispunio svoj predizborni cilj. Dat samom sebi. A onda tu istu vlast napustiš pola godine prije izbora kako bi opet imao priliku da sa pozicije opozicije (primjećujete li koliko je sama ta račenička konstrukcija neprirodna po sebi) ponovo pokušaš osvojiti vlast. I nigdje ti to na svijetu ne može proći, osim možda u Bosni i Hercegovini.

I nigdje na svijetu kao u Bosni i Hercegovini nismo skloni da uživamo u slici koju sami stvorimo o sebi,bez potreba da i sami nađemo za sebe mjesto u tom grupnom portretu uspjeha. U stvari nađemo ga, ali ako bi malo neko prišao bliže vidio bi da smo mi naknadno ucrtani, da smo rezultat photo shopa. Tako je moj sin na društvenim mrežama nedavno povodom smrti čika Miše, legendarnog sarajevskog čistača cipela, jednog od simbola ovoga grada, postavio za sve porazno pitanje „Zna li neko koliko je koštalo čišćenje cipela kod čika Miše”.

Naravno da je bilo jako malo onih koji su znali. Iako su svi bili spremni da ga iskoriste za vlastitu promociju. Da se slikaju sa njim. Da ga pozovu na koncert. Ali su tek rijetki nalazili za shodno da zastanu na ulici, ponude cipelu na čišćenje i popričaju sa čika Mišom. Ogromna većina je tak u nekrolozima saznala da se on zapravo zove Husein, da je rodom sa Kosova i koliko je imao godina.

I nije on usamljen primjer. Isto se ovdje dešavalo i sa jednim Andrićem koji je imao tu čast da baš nama donese nobelovu nagradu iz čega uopšte nije proizilazila naša obaveza da bilo šta od njega pročitamo. Kao što ćemo se i svi mi koji nikada nismo stali na skije i koji smo olimpijske planine posjetili dva puta u životu spremno svuda i na svakom mjestu isticati kako smo olimpijski grad. I tako stvaramo legende koje nam služe onako kao što nam služe gostinske sobe u nikad završenim kućerinama bez fasade načičkanim po sarajevskim obroncima. Za pokaz. Da drugima pokažemo da ih imamo iako u njima nikad niko neće prenoćiti.

I kad pomenuh legende, znate li da su „4 Asa” dobili nasljednike. Davno je Edo Maajka otpjevao “kad se isprazni kasa postat ćete Četiri asa”. Ono što su nekad bili Rajko Dujmić, Alen Islamović, Vlado Kalember i Jurica Pađen sada su postali Kićo Slabinac, Darko Domijan, Željko Krušlin Kruška nekadašnji vođa grupe “Latino” i Duško Lokin. Ubacili su jednu zajedničku pjesmu sastavljenu od refrena svojih hitova, dodali nešto starih hitova, nešto novih i eto ga oproban recept za uspijeh.

Samo što su mene, više nego na “4 Asa” po konceptu podsjetili na “Class of 55”. Sjećate se tog projekta oko kojeg su se okupili Roy Orbison, Jerry Lee Lewis, Carl Perkins i Johnny Cash. Naravno da ne upoređujem ovu četvoricu iz susjedstva sa pravim pionirima rock’n’rolla, ali je koncept sličan. I zato vam se može učiniti da je to tek još jedan način da se za staru robu uzmu nove pare, a može vam biti i simpatično. Ja sam, eto, odlučio da mi ta čaša bude radije polupuna nego poluprazna i iskapio sam je. I da znate da mi je prijalo. Probajte i vi.