U ritmu srca malog dobošara

Navršilo punih 20 godina od smrti originalnog bubnjara „Bijelog dugmeta“ Gorana Ipe Ivandića. U jeku rata, 13. januara 1994. godine, na srpsku novu godinu on je pao sa šestog sprata jedne zgrade u Beogradu. Mada ovo pao treba uzeti sa popriličnom rezervom. Malo ko vjeruje u to. Mnogi su skloni ustvrditi kako je u pitanju samoubistvo, a neki će se čak zakleti da je Ipe gurnut sa te zgrade. Ako se istina nije precizno utvrdila u prethodnih 20 godina teško da će ikada zaista i biti utvrđena.

Ne kažem da je nebitno kako je Ipe umro, ali je mnogo važnije kako je živio. On je bio sve ono što se pod rock’n’rollom smatra na prvu, a i nekoliko narednih, pomisli. Nije dovoljno reči samo kako je bio bubnjar originalne i najčuvenije postave „Bijelog dugmeta“. On je u tom „Dugmetu“ bio i mnogo više. Nesumnjivo je da je Goran bio alfa i omega, nesoporno je da je Bebek bio, barem tokom prvih godina zaštitni znak benda, jasno je da je Vlado predstavljao onu finu protutežu bekrijama i bitangama sa kojima je svirao, oni koji ih znaju zakleće se da je Zoka bio vezivno tkivo sastava, ali šta je sa Ipetom?

On je bio kičma grupe. Njena lokomitiva. Čovjek koji se za bubnjevima pretvarao u zvijer i nije se bilo uputno tokom njegove svirke približavati tom bijesnom uraganu rasplesanih palica. Kao najmlađi i kao posljednji koji se priključio „Bijelom dugmetu“ Ipe Ivandić je u ovaj sastav donio onaj neophodan začin bez kojega to ne bi bilo to, on je postavio onu višnju povrh šlaga i još joj svojim palicama peteljku svezao u čvor.

Rođen u Varešu jedini nije bio sarajevsko dijete.Jedini je bio bez neke značajne rokerske predistorije. Iako je svirao u mnogim sastavima i bio smatran „čudom od djeteta“, to ipak nisu bile grupe za trajnije pamćenje. U „Dugme“ je došao iz grupe „Rock“ dok je ostatak članova iskustvo sticao u prvoj ligi tadašnje sarajevske scene, odnosno „Indeksima“, „Kodeksima“, „Ambasadorima“ i „Čičcima“.

Prvi se okuražio i za samostalni projekat pa je 1976. godine, tokom „Dugmetovog“ boravka u Americi snimio singl ploču sa pjesmama  „Džambo“ i „Vatra“. Nakon toga odlazi u vojsku i privremeno ga u postavi zamjenjuje Milić Vukašinović. Slučajno ili ne, ali baš u tom periodu bez njega grupa proživljava najtežu krizu i on se vraća taman za trijumf kod Hajdučke česme.

Otvoren, kakav je već bio, i za nove ideje i za nove ljude ubrzo nalazi zajednički jezik sa novim članom starog benda Lazom Ristovskim. Zajednički pripremaju album „Stižemo“, ambiciozno zamišljen i pompezno najavljivan. Čak su govorili kako napuštaju „Dugme“ i kreću svojim pravcem. I napustili su ga, silom prilika. Kada se trebala desiti promocija albuma desila se afera. Narkomanska. Prva prava velika afera vezana za narkomaniju u rock’n’rollu. Priča se da su mu pronašli neke table hašiša u bubnjevima. Presuda glasi tri godine zatvora.

Iako će na odsluženje kazne otići tek 1981. godine Bregović nije želio ništa da riskira i traži mu zamjenu u grupi. Zbog dobrog vladanja Ipe je ranije izašao iz zatvora, a na izlaznim vratima ga je čekao Raka Marić tadašnji menadžer „Bijelog dugmeta“ i bukvalno iz ćelije je ušao u studio i svirao na albumu „Uspavanka za Radmilu M.“. Na toj ploči se, nakon punih sedam godina, okupila originalna postava koja je i otpočela cijelu priču.

Onda su u „Dugmetu“ počele promjene. Uglavnom pjevača. Kada je Tifa došao u „Dugme“, po vlastitom priznanju, najveću podršku je osjetio upravo u Ipetu. Možda jer su generacijski bili najbliži jedan drugom, a možda naprosto zato što je Ipe bio takav čovjek na kojeg se moglo osloniti.

Treći pokušaj rada van „Dugmeta“ Ivandiću se desio sredinom osamdesetih kad je sa svojom tadašnjom djevojkom Amilom Sulejmanović i Damirom Misirlićem, nekada članom „Bonton Baye“ formirao grupu „Amilla“. Napravili su dva albuma, imali čak i jedan skoro pa hit sa pjesmom „Kakav divan dan“, ali sve je to bilo onako usput. Nije mu padalo na pamet više da napušta „Bijelo dugme“.

            Ostao je u ovoj grupi do samog njenog kraja. Posljednji put sam ga vidio negdje 1990. godine u Austriji u vrijeme kada „Bijelo dugme“ uveliko nije postojalo. Ušao je bio u neki biznis sa poker aparatima. Obojica smo očito koristili Markovićevu formulu „sedam dinara za marku“ i na tada još svježe pitanje o budućnosti velike grupe samo se onako tužno osmijehnuo. „Volio bih, ali ne vjerujem“.

            Onda je rat prekinuo sve priče i o muzici i o biznisu. Postoje razne priče o tome gdje je proveo prve ratne godine. Većina tvrdi kako je bio u Beogradu, a neki, poput Bebeka, zaklinju se da je bio u Beču. Sve do 13. januara prije 20 godina. I prije je njegova smrt prekinula priče o ponovnom okupljanju „Bijelog dugmeta“ nego Bregovićevo nećkanje.

            I kada su se skupili 2005. godine bili su i dalje velika firma i neprevaziđen brend. Ali bez Ipe Ivandića nisu više mogli biti i bend.

slika

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s