Navršilo se godinu dana od smrti Željka Subotića.

Zamislite sljedeću sliku. Sredina je januara. Blato i susnježica na bijeljinskom gradskom groblju. Okupljeni cupkaju da ublaže hladnoću i s nestrpljenjem čekaju da se završi obred i da pokojnika zatrpaju zemljom. A pokojniku je ime Željko Subotić i nije dočekao šezdesetu. Među okupljenjima primjećuju pjevača Željka Samardžića. Slijede gurkanja i sašaptavanja i pitanja ispod glasa da li je pokojnik bio neko njegov.

Pokojnik je zapravo bio neko naš. I mene ne čudi što je Samardžić došao na njegovu sahranu. Mene čudi što nisu i mnogi drugi kojima je Željko Subotić, ili Žila, kako je bio poznat u raji, dao, prodao ili poklonio pjesmu. Koja god od ovih opcija bila u igri pjesma je garantovano imala sve predispozicije da postane hit. I zato bi bilo pravedno da su se oko njegove rake okupili Haris Džinović, Halid Muslimović, Kemal Monteno, Duško Kuliš… Toma Zdravković i Fadil Toskić su opravdano odsutni. Oni su otputovali malo ranije da za Žilu pripreme teren.

I uvijek me to i fascinira i rastuži. Ta totalna nezainteresovanost za autora i prenos kompletnog emotivnog i umjetničkog nasljeđa jedne pjesme na izvođača. A Željko Subotić da je napisao samo dvije pjesme, da je napisao samo „I tebe sam sit kafano“ i „Mene je učilo vrijeme“ ostao bi upamćen za vječnost. Ostao bi upamćen i ostao bi zbrinut i on i njegovi potomci. Ovako je umro u bijedi i od bijede i valjda je jedina sreća u nesreći to što potomaka nije ni imao pa nije tu autorsku kletvu proslijedio narednoj generaciji.

A bilo je tu još puno pjesama. Ne previše. Subotić nije bio od onih autora koji u ladici imaju pjesme za svaku prigodu i za svakog izvođača. Nikada ih nije serijski proizvodio. Morao je svaku odbolovati. Morao je svaku proživjeti. Pitate se kako ja to znam? Pa zato što je Željko Subotić moj Vogošćanin. Desetak godina stariji doduše, ali taman da ja za njega budem mala raja, i da u svojim momačkim godinama prispijem za legende o Žili.

I koliko god vjerovali Harisu Džinoviću kada pjeva „I tebe sam sit kafano“ to je, bez ostatka, Subotićeva priča. Njegova priča i jeste se ispisivala u kafani i zbog kafane. Ako postoji, zapravo ako je postojao boem na domaćoj muzičkoj sceni onda je to bio Toma Zdravković. A ako je postojao čovjek koji ga je mogao naslijediti na mjestu prvog boema cijele nekadašnje Jugoslavije onda je to Željko Subotić.

Bio je on i sjajan interpretator vlastitih pjesama. Vogošćani njegove, moje, a i nešto narednih generacija sjećaju ga se upravo iz tog kafanskog ambijenta. Sad je li do ambijenta, je li do kafane, je li do alkohola, je li do Željka, ili je do nas samih tek te mi pjesme nikad uvjerljivije nisu zvučale. A koliko je uvjerljiv bio u pjesmama, koliko snažan, koliko samouvjeren, toliko je izvan pjesme i izvan kafane, kao i svaki boem uostalom patio od hronične neusklađenosti sa životom.

Nije se snalazio u ljubavi, nije se snalazio ni u politici. Povjerovao je da Vogošća koja više nije bila naša zajednička može biti ekskluzivno njegova. Ne vjerujem da je baš svjesno kupio kartu za taj nacionalistički voz 1992.godine. Prije će biti da su ga pijanog unijeli i ostavili u nekom kupeu da mamura i pita se koja je naredna stanica. Ali našao se u tom vozu. I napisao pjesmu „Moj Božure“ o još jednom putniku iz tog istog voza i te iste Vogošće, ali onom koji je u Vogošći po zlu ostao upamćen.

Možda i zato Željko Subotić nije bio upamćen. Možda je baš zato potražio nadomjestak za svoju Vogošću prvo u Čačku, pa u Bijeljini. Možda se baš zato nikad nije vratio. Dolazile su povremene poruke da je živ. Poruke u vidu pjesama kao kad je Šukiju uradio još jednu antologijsku „Šta je to žena“.

I to će biti jedna od onih pjesama koje kad se budu slušale niko se neće sjećati njihovog autora. Kao kad budete slušali „I tebe sam sit kafano“ ili „Mene je učilo vrijeme“ znaćete da ni vas ni mene ni Željka Subotića vrijeme ništa nije naučilo. Sem da su pjesme uvijek onaj bolji dio nas. Onaj dio koji je zaslužio da ostane.