Probudi se nešto se dešava i tvoja se sudbina rješava. Tako je davno, birvaktile, govorila jedna stara pjesma. Pa meni se stvarno čini da se nešto rješava. Ne bih da precjenjujem značaj sporta i sportskih rezultata na stanje u jednoj državi, ali ne bih ni da taj uticaj podcijenim.

Fudbaleri odoše u Brazil, Rukometaši u baraž, a Teletović u najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu demonstrira kako se postižu koševi “sa parkinga”. I onda povrh svega dobijemo svog pulena i u tenisu, sportu u kojem smo do sada uspjehom smatrali, ako se neko od naših nađe među prvih tri stotine igrača na svijetu.

Za one koji eventualno ne znaju da podsjetim da je Damir Džumhur postao prvi Bosanac (i Hercegovac bezbeli) koji je ušao u završnicu jednog gran slam turnira. Ovog puta je u pitanju Australija open. I ne samo da je tamo zaigrao nego je stigao do trećeg kola gdje ga je, očekivano zaustavio sedmi nosilac Čeh Bedrych.

Samo što postoji neka neracionalna mržnja prema svakom uspjehu koji dolazi iz ove zemlje i perverzna navika da se pokuša ocrniti svaki takav uspjeh. Prvi je to pokušao učiniti Ivan Dodig, puno bolje rangirani igrač od Džumhura, čovjek koga je Džumhur izbacio u drugom kolu. Nije nevažno da je u pitanju teniser koji nastupa pod zastavom Hrvatske, ali je rođen u Bosni i Hercegovini i do prije nekoliko godina je nastupao pod zastavom Bosne i Hercegovine. Kakve – takve. I zastave i države.

Sada je on održao pravu lekciju našim navijačima poručivši, onako između redova, da mi pojma nemamo šta je to tenis i da tenis naprosto nije za nas. Skoro pa fašistička teza o predodređenosti određenih rasa, nacija ili naroda za određene sportove, umjetnosti i uopšte poslove. Da se igram predrasudama mogao bih sada napisati da teško da bi i Dodigu mogli u genetski kod upisati ljubav prema tenisu znamo li da dolazi iz kraja sa vrlo tvrdom, da ne kažemo kamenom podlogom i  kraja gdje se kao omiljena domaća životinja u šetnju izvodi poskok. Ali neću. Jer su takve predrasude jednako gnusne kao one da Bosance treba izbaciti sa teniskih tribina samo zato što su navijali.

Jebo te, ljudi navijali na sportskom događaju! Pa gdje treba da se navija? U pozorištu? U galeriji? Na sahrani? Ili je Ivanu plemenitom Međugorskom zasmetalo što su u Australiji, kao jednom od stožera hrvatske dijaspore njegovi navijači ostali u debeloj manjini. I brojčano i ako računamo decibele. On je obavijestio svjetsku demokratsku javnost da su divljaci iz tamnog bosanskog vilajeta na teniski meč unijeli – harmoniku i pjevali. To je valjda jasan čin terorizma i širenje poruka mržnje o tome kako je u Bosni behar probeharao. Harmonika je, je li, kao što svako dijete odraslo u zemljama zapadne civilizacije zna, opasnija od bilo kakve krstareće rakete sa sve lansirnom rampom koja ide uz nju. Harmonika je, gledano tako, naravno papanluk. A gajde sa sve pratećom nošnjom kad igra Škot Marej, e to je nešto baš simpatično.

Ali hajde što je on to izjavio. Ko gubi ima pravo da se ljuti, pa i da izvali kojekakve gluposti. Ali ono što mi je baš uznemirilo probavni trakt jeste način na koji su neki Bosanci i Hercegovci reagovali na ovo. Mnogi su jedva dočekali da žustro i žučno napadnu naš primitivizam braneći tenis od navijanja. I pristajući na ono što su Englezi i željeli kad su izmislili ovaj sport. A to je da to bude sport elite kojem neće moći ni pristupiti oni iz nižih klasa koje, eto trpimo samo zato što neko mora i da radi za nas bogomdane elitne slojeve.

I zato su naši navijači i nesvjesno uradili puno više od same podrške Džumhuru. Ovo je, zapravo jedna mala revolucija u ovom strahovito konzervativnom i elitističkom sportu. Imam dovoljno godina da se sjećam kada su se tensiki krugovi zgražavali nad pojavom prvih živopisnih boja u “bijelom sportu”. Čak se i sasvim ozbiljno raspravljalo u teniskim forumima da li se igrači smiju pojaviti obučeni u bilo koju drugu boju osim bijele. Danas je to “bijeli” sport još samo po inerciji. Na terenu imamo pravo šarenilo i hvala bogu da ga imamo. A šarenilo imamo i na tribinama i to me još više raduje.

Jer do prije nekoliko godina teniska publika se sastojala od sve samih voštanih figura usana zaustavljenih u ciničnom i pokroviteljskom osmijehu uvjerene kako je vrhunac blagonaklonosti prema nekom od tih modernih gladijatora, to što oni tokom meča par puta dodirnu jedan dlan drugim praveći lošu imitaciju aplauza. Ali posljednjih godina nešto se dešava. Tenis je opasno i neizlječivo inficiran virusom strasti i emocija. A taj vulkan koji je desetak godina vrio ispod teniskih terena eruptirao je u Australiji kad se izlila bosanska lava sve praćena zvucima harmonike.

Da je pao i Bedrych nisam siguran da bi se u osmini finala ne bi neko dosjetio da na tribinama okrene i janje. Ili kengura pa da sve bude do kraja nadrealno. I zato se ja sigurno neću pridružiti onima koji su požurili da bosanskim navijačima prikače etiketu primitivizma. Ja ću ih upozoriti na nešto drugo.

Malo ko je svjestan kakve dugoročne posljedice po tenis može imati način na koji su naši navijači davali podršku Damiru Džumhuru. Najmanje su toga svjesni ti isti navijači. I zato su isti dan napravili nešto što bi moglo obezvrijediti tu ogromnu količinu emocija i strasti koju su izručili sa tribina teniskog stadiona u Melburnu. Otišli su na meč Novaka Đokovića poslije pobjede Damira Džumhura. I svoj patriotizam dokazivali uvredama. Što prije neko bi trebao, neko bi morao da ih podsjeti na drevnu istinu da se ljubav prema svome ne dokazuje mržnjom prema tuđem.