Džaba vatra kad je barut mokar

Primjetio sam da mi sada većina tekstova o novim dešavanjima počinje prisjećanjem na ono što je nekada bilo i što ima nekad direktne, a sve češće vrlo daleke veze sa obrađivanom temom. I to, pravo da vam kažem, malo i prepadne čovjeka. Počinje da se osjeća kao neko kome više ništa ne može da se desi i ko će svaki budući dan procjenjivati po nekom prošlom koji je slično počeo, neovisno o tome kako je završio.

Tako i ja priču o novom albumu Zdravka Čolića ne lociram na kraj 2013.godine kada se ta ploča (eto ne mogu ni tog izraza da se oslobodim iako se danas ploče prave samo za  kolekcionare i to izrazito rijetkih izdanja pa i ne znam je li se album „Vatra i barut“ uopšte pojavio na formatu ploče) pojavla nego prije 35 godina kada se stvaralaštvo Zdravka Čolića pojavilo u mom životu.

Kao novopečeni srednjoškolac otkrio sam te 1978.godine čari popularne muzike. Mada bi poštenije bilo priznati da sam počeo da otkrivam sve izrazitije čari djevojaka, a kada sam shvatio koliko je njima taj svijet estrade bitan bez neke svjesne odluke sam počeo i njega da  otkrivam i istražujem ne bi li im se na taj način mogao približiti. Moja tadašnja lokacija bila je izvan svih glavnih i većine sporednih tokova estradnih zbivanja  pa mi je prvu ploču kupila tetka iz Sarajeva. I kad imaš jednu jedinu ploču naravno da je slušaš do besvjesti i naučiš svaki ton, i svako oštećenje na njoj. Ja sam imao tu sreću da ta prva ploča čiji sam ponosni vlasnik postao bude drugi album Zdravka Čolića „Ako priđeš bliže“.

Zbog te ploče sam se i sam primakao preblizu tom očaravajućem plamenu i zauvijek ostao zarobljen u svijetu starih ploča i dragih pjesama. Čolić me je do te mjere opčinio da sam njegov lik iscrtao na leđima đačke uniforme onako kako su se crtali likovi Che Guevare, Jimi Hendrixa i Ive Lole Ribara. Đačke uniforme koja se u tom vaktu morala nositi, ali na kojoj sam otkinuo rukave prišavši tim gestom prije panku koji je tada bio na vrhuncu svoje epohe nego satenskom i svjetlucavom skoro pa šlagerskom pjevaču. Samo što sam ja u svom pubertetskom oduševljenju pripisivao Čoliću te pobunjeničke atribute kojima se nikad nije ni htio ni mogao podičiti. U jesen te godine u prijedorskoj sportskoj dvorani prvi put sam bio na jednom koncertu i bio je to koncert Zdravka Čolića.

Tačno deset godina kasnije imao sam priliku da upoznam Zdravka Čolića. Sjedili smo u „Sosu“ još dugo nakon što je intervju povodom tada aktuelnog albuma okončan i pričali o svemu i svačemu. Mogla je, sa njegove strane, to biti i puka profesionalna učtivost. Ali kasniji susreti sa njim su me uvjerili u to da nije bila. Zdravko Čolić jeste vrhunski pjevač, ali njegovo pjevačko umijeće stoji daleko iza nekih drugih posve privatnih osobina koje ga krase. Takav vas čovjek naprosto kupi za trenutak i ne biste ga više prodali ni u kom trenutku.

A meni došao trenutak kad moram da ga „prodam“. Možda to i nije baš najsretniji izbor riječi, ali je još manje sretan izbor pjesama na tom njegovom novom albumu „Vatra i barut“. Nije mi to više to. Čola mi je previše u trendu. Previše mi je razigran. Previše namijenjen diskotekama koje se pretvaraju u folkoteke i obratno. U ovoj priči naprosto nedostaje pravih pjesama. Zato što nedostaje pravih autora.

Koliko mi je 1997.godine bilo drago što je Čolić dao priliku autoru u sebi da se iskaže, toliko danas mislim da bi morao imati znatno strože kriterije kad od Zdravka Čolića uzima pjesme. Dvije – tri po albumu i nekako, ali čak devet koliko ih je potpisao na ovoj ploči zaista je previše. Pogotovo jer Čola ne radi tekstove pa onda nesretni Bajaga (uspješnije) i potrošena Marina Tucaković (manje uspješno) na to lijepe riječi lako pamtljive i beznačajne.

Baš na ovom albumu je primjetno koliko je bilo značajno na prethodnim pločama prisustvo starih i iskusnih autorskih majstora kao što su Balašević, Bergović, Dino Merlin, Kemo Monteno, Arsen Dedić. Kad ima takve pjesme u alternaciji Čola je i prema svojim pjesmama znatno strožiji što u konačnici dovodi do snimanja puno kvalitetnijih albuma. To je ovog puta izostalo jer su izostali takvi autori. I zato su mi dva najvrjednija momenta albuma pjesme „Zar se nismo shvatili“ i „Samo pričaj“ u kojima je Čolić pokazao hrabrost da pruži priliku i nekim autorima sa kojima nije do sada sarađivao i koji sigurno nisu potrošeni. Prvu pjesmu napisala je Maya Sar, a drugu Bruno Kovačić. Nije loš ni prvi izbor za najavni singl pjesma „Što ti dadoh“, a i nju potpisuje mlada Antonija Šola.

Nestrpljivo sam očekivao da čujem pjesme „Esma“ i „Sarajevo“ jer su mi one nosile već u nazivu taj bosanski šmek. Za obje je tekst napisao Bajaga i to je nastavak njegove saradnje sa Čolićem na bosanske teme (sjetite se pjesme „Cura iz Zenice“). „Esma“ je čak izabrana i da otvara album i možda ću je s vremenom nekako i svariti. Za sada, ako poželim nešto o Esmama imam na volju „Bijelo dugme“ i Dinu Merlina sa puno boljim pjesmama. Pjesmama o Esmama.

Pjesma „Sarajevo“ je opet druga priča. Ovo je drugi Čolin pokušaj opjevavanja rodnog grada. Prvi sa pjesmom „Na adresi piše“, ma koliko na momente bio patetičan, bio je znatno uspješniji. Dobro, priznajem, ima ova pjesma ponešto zarazno u sebi. Kao i većina pjesama na ovom albumu uostalom. Treba samo da ih dovoljan broj puta čujete pa da više ni ne bude važno jesu li kvalitetne ili ne. Kao što se desilo i sa mnoštvom drugih Čolinih pjesama koje mi se na prvo slušanje apsolutno nisu dopale. Zato se preporučujem vremenu i uzdam u njegov sud uvjeren da bi taj sud mogao ublažiti i moj, za sada nimalo laskavi sud o novom albumu Zdravka Čolića.slika

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s