Ponovo otvorena tajna vrata podzemnih voda

Uši me moje prevarile. Kao malo kada. Slušam i ne vjerujem. Jeste Johnny, nema nikakve sumnje. To je taj njegov glas. To je taj njegov način pjevanja. To je taj stari “Azra” zvuk. Sve baš kao i nekad samo što piše da to nije Johnny. E sad, ako ćemo baš da tjeramo mak na konac i na bukvi je svašta pisalo pa se Mujo jadan sav poderao vjerujući napisanom. Skoro da sam povjerovao da je Štulić izmislio neki alter ego da se vrati u punom sjaju. Skoro, kažem. A onda sam se sjetio da Johnny više nije Johnny. Da on ne liči više na sebe i da sve ove “Gozbe”, “Zakuske” ili kako sve ne nazivao te svoje “za pod zub” albume neštedimice plasirane po internetu predstavljaju konačni poraz nekadašnje veličine. Branimir Štulić naprosto više nije sposoban da liči sam na sebe i, neka mi Bog oprosti, za zaokruživanje te legende o njemu nedostajala mu je neka efektna smrt prije dvadesetak godina. Ovako bi čangrizavi starac Branimir mogao u narednim godinama grickati malo pomalo legendu o našem Johnnyu pa od te legende na kraju ne  ostane ništa.

            Zato je sreća što to nije Johnny. To vam je, ako niste znali, čovjek po imenu Edvin Čandić. I nikako ne mogu sebi da objasnim kako to da ga još nisu otkrili i prepoznali. Čovjek dolazi iz Brčkog i nema o njemu skoro nikakvih podataka. Pravo niotkuda se pojavio njegov album “Od tog doba naše snaše zavolješe tamburaše”. I morao sam nekoliko puta da ga poslušam da bi bar malo ublažio taj početni šok totalnog prepoznavanja.

            Nije nevažno ni to da je album objavljen na etiketi “Slušaj najglasnije”, nezavisnog izdavača koji je prije četvrt vijeka napravio revoluciju u tada domaćoj diskografiji. Dobro, slažem se da  iz današnje perspektive takav izdavač djeluje kao loše informirani vojnik zaostao na odavno izgubljenoj posljednjoj liniji odbrane rock’n’rolla.

            Ali ostavimo po strani izdavača. Šta nama to Čandić nudi. Nudi nam nastavak priče o Štuliću, samo bez Štulića. On nije nikakva isforsirana kopija, a još manje da su on i njegova ekipa nekakav “cover” band. Originalnih Štulićevih radova tu ima tek u naznakama. I zato je Čandić kao pojava izuzetno vrijedan. On ne prežvakava ono što je odavno prošlo kroz Štulićev probavni trakt. On nije tu da bi odao počast čovjeku koji mu je očito i mnogo više od uzora. On je tu da nastavi sada kad se Johnny umorio. On je tu da preuzme štafetu.

            Čujete li taj glas i način pjevanja naprosto ne prihvatate da je to tek puka sličnost. To je identično. Zvuk kompletnog benda je poput nekadašnje “Azre”, a Čandićeva poetika vam djeluje kao nešto što bi Johnny sigurno napisao samo da se nije potrošio. Među deset pjesama našlo se prostora i za dvije iz Štulićevog repertoara. To su skoro dosljedno preuzete “Flash” i “Partizan”. Ova druga je naravno prepjev Leonarda Cohena, ali onakav kako ga je svojevremeno sam Štulić uradio.

            Ima po albumu, tu i tamo, još razbacanih Štulićevskih citata kao kad u “Staroj pjesmi” Čandić otpjeva “tajna su vrata podzemnih voda”, ili kada u pjesmi “Ljubav u doba kolere” ponovo čujemo stihove “puši, puši svjetska lado”. Tamo gdje iskazuje svoj puni autorski potencijal, u posve novim pjesmama Čandić je ponudio pjesme koje, bez imalo premišljanja, možemo pridodati onome što je “Azra” nekada radila nastavljajući onaj niz koji je sam Johnny prekinuo nakon turneje i albuma “Zadovoljština”. Edvin je ponovo otškrinuo ta “tajna vrata podzemnih voda”.

            Nemam ni najmanje sumnje da će mnogi, zbog svega ovoga, zamjeriti Edvinu neoriginalnost, nedostatak ideje, manirizam i šta sve ne. I potpuno će biti u krivu. Kada u bilo kojoj drugoj umjetnosti nastavši stvaralaštvo nekog velikog prethodnika to se doživljava kao posve legitiman pristup. Pa čak i kada to radiš u rock’n’rollu, ali na nekom drugom mjestu. Bilo gdje osim na ovom nesretnom parčetu zemlje, odnedavno nesretno nazvanom Regija.

            Kada “Oasis” odluče da budu “Bitlsi” umjesto “Bitlsa” to je sasvim ok. To je hvale vrijedno   nastavljanje određenog muzičkog izraza kroz novo autorstvo novih ljudi. A vidjećemo kako će biti dočekana namjera Edvina Čandića da bude “kalif umjesto kalifa”, odnosno Štulić umjesto Štulića. Znajući našu poslovičnu sklonost da po tanjiru birkamo i birkamo dok ne naidjemo na nešto što će     gadnom učiniti đakoniju postavljenu ispred nas naprosto sam siguran da će i Čandić biti žrtva tih i takvih komentara.

            Ali jednako sam siguran da se on slikaneće ni obazirati na njih. Jer, ni Johnny ne bi. Ni Johnny ne bi.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s