Podigni zastavu

Nije svako zlo za zlo. Nekada čovjek može i da se obraduje nekom problemu samo ako ga pogleda iz malo drugačijeg ugla. Kao što je ispao problem oko toga ko će nositi zastavu Bosne i Hercegovine na otvaranju Zimskih olimpijskih igara koje počinju 7.februara u Sočiju. Članovi Olimpijskog komiteta koji dolaze iz Federacije BiH htjeli su da to bude Igor Lajkert iz Zenice, a oni koji  dolaze iz Republike Srpske zagovarali su tezu da zastavu treba ponijeti Žana Novaković sa Pala.

            Uopšte mi ne pada na pamet da se uključujem u polemiku o tome ko od njih dvoje to više zaslužuje. To treba struka da presudi kao što je na kraju i presudila. A po svemu sudeći spor je i nastao zbog toga što su oboje bili, što bi se reklo, „u pet deka“. Oboje su alpski skijaši i oboje su podjednako dobri u svijetu alpskog skijanja. Ili, precizniji da budem, podjednako loši. I to jeste važnije zašto nam najbolji skijaši od discipline do discipline dobacuju negdje do 238-og ili 465-og mjesta na svjetskim rang listama. Ne hvatajte me baš za riječ. Mjesto gore dole mogu promašiti, ali tu je to negdje.

            Kao što je meni u ovoj priči najvažnije to da je državna zastava postala predmet spora u onom  smislu da se sada i sportisti i sportski radnici iz Republike Srpske otimaju za nju. Za zastavu države Bosne i Hercegovine. Mogu tu u igri biti (a vjerovatno i jesu) i neki lični i grupni motivi i razlozi, ali to uopšte ne umanjuje značaj činjenice da sportisti i sportski radnici iz RS-a mogućnost za ostvarenje tih ciljeva vide u okviru Bosne i Hercegovine i pod okriljem bosanske zastave. Na kraju krajeva država nam je zajednička ne onoliko koliko je volimo nego koliko u njoj vidimo mogućnost za vlastiti prosperitet.

            To me podsjeti na priču koju sam nedavno čuo. I pošto sam je čuo iz treće ruke ne mogu garantovati za njenu vjerodostojnost pa neću pominjati imena. Ali priča je tako ilustrativna da ne mogu, a da je ne pomenem. Nedavno je, po toj priči, u Švajcarskoj boravila visoka delegacija našeg parlamenta. I boravili su, između ostalog, i u jednom izrazito talijanskom kantonu. I to da je to većinski italijanski kanton dalo se primjetiti na svakom koraku. Od zastava do jezika i svih onih simbola vezanih za naciju i nacionalno opredjeljenje.

            To je malo u zabludu dovelo jednu parlamentarku (radi priče je važno da dolazi iz Republike Srpske) da zaključi da postoje secesionističke težnje u tom kantonu i ljubazne domaćine je uporno navodila na to da joj kažu da li bi se otcijepili od Švajcarske i priključili Italiji. Švajcarci diplomate kakve već jesu dok god su mogli izbjegavali su odgovor znajući da se vrlom pitaocu ili pitalici u ovom slučaju, vjerovatno ne bi dopao. I kada je balkanska tvrdoglavost nadvladala švajcarsku uglađenost iznerviran predsjednik švajcarske delegacije joj je odgovorio protupitanjem:

–          Zar vi mislite da smo ludi da idemo iz Švajcarske?

Koliko god emotivno, tradicijom, jezikom, kulturom i svim tim bitnim stvarima koje se ipak ne mogu iznijeti na trpezu pred djecu, bili vezani za Italiju njihov trajni interes jeste Švajcarska. I prođe malo vremena i ne primjete kako i oni sami navijaju za Švajcarsku pa čak i kad igra protiv Italije. Ja ne očekujem da će tako brzo reprezentacija Srbije igrati protiv Bosne i Hercegovine u Banja Luci, a još manje očekujem da će se tamo osjećati kao gost u tom meču. Ali dok god koračamo ka takvom cilju pa ma kako sitnim koracima to je bolje nego da stojimo u mjestu. A pravo da vam kažem meni to baš i nisu tako sitni koraci kad neko želi da podigne zastavu svoje zemlje svega pet ili deset godina nakon što je ta zastava smatrana nužnim i nametnutim zlom. I zato Žanu Novaković treba pozdraviti gromoglasnim aplauzom kad pronese našu zastavu u Sočiju, jednako kao što bi trebalo pozdraviti i Igora Lajkerta. I poželjeti da ona promjeni način poimanja ove zemlje u očima njenih stanovnika koji joj donedavno nisu bili baš skloni, onako kako su taj način poimanja mijenjali na primjer Andrej Pucarević, igor Vukojević i Romana Panić kada su prije 15 godina odlučili da se takmiče za pravo da predstavljaju Bosnu i Hercegovinu na „Eurosongu“ ili kako ga je mijenjao Saša Kovačević kad je zaigrao za košarkašku reprezentaciju ili kao što ga je mijenjao moj drug iz školske klupe koji je iz Banja Luke došao da gleda Sušićeve izabranike u utakmici protiv Francuske, na primjer.

I kad već pominjemo Sušića u čitavoj priči nije nevažno ni da je on dobio specijalnu nagradu u toj istoj Banja Luci od Fudbalskog saveza Republike Srpske za istorijski uspjeh kada je našu zajedničku reprezentaciju odveo u Brazil.

Može se nekome učiniti da ja vidim razloge za optimizam tamo gdje ih baš i nema. Ali ja sam vam uvijek radije za to da Žana i Igor odu u Soči i zajedno dignu s ponosom našu zastavu nego kad Željka i Nermin kao entitetski premijeri odu u Brisel gdje pogaze svako dostojanstvo i svoje i naše i pitaju nižerangirane činovnike Evropske unije smijemo li i na šta da potrošimo naše pare.slika

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s