Gorićeš ti meni k’o baklja olimpijska

Na današnji dan prije tri decenije Sanda Dubravčić je u Sarajevu upalila olimpijski plamen. Juče neki klinci u Sarajevu zapalili zgradu predsjedništva Bosne i Hercegovine i Kantona Sarajevo i Historijskog arhiva. Što bi rekao onaj bradonja kojim su nas u taj vakat gnjavili u školskim klupama istorija se ponavlja, ali uglavnom kao farsa. Zato imam jutros potrebu da nas se prisjetim boljih i drugačijih nego što smo juče bili.

Navršilo se 30 godina od sarajevskih zimskih olimpijskih igara, a ja se sasvim jasno sjećam tog zanosa i nastojanja da budemo bolji nego što inače jesmo. Sjećam se masovnog bojkota od strane Sarajlija aščinice čiji je gazda popalio Kirk Daglasa i naplatio mu ćevape po desetostruko većoj cijeni. Tu mrlju koju nam je svima stavio na obraz Sarajlije mu nisu mogle oprostiti i jadnik je zbog katastrofalnog pada prometa radnju morao zatvoriti. Sjećam se momaka iz „novog primitivizma“ koji će za samo pola godine nakon Olimpijade postati opštejugoslovenske zvijezde kako prvu jugoslovensku medalju na zimskim olimpijadama obilježavaju ispred Skenderije transparentom „Volimo Jureka više od bureka“. A kad nekoga u Sarajevu voliš više od bureka onda je to ljubav za romane.

Hoće li ova nova generacija imati svoje junake kao što smo mi imali Jureka Juru Franka i Vučka? Dobilo je Sarajevo organizaciju sportskih igara mladih 2017.godine. To vam je jedna mini zimska olimpijada i sa više učesnika nego što je to bilo na onoj pravoj velikoj olimpijadi 1984. godine. Organizaciju ovog skupa ravnopravno dijele Sarajevo i Istočno Sarajevo. Bilo bi lijepo da barem tada ovaj grad ponovo diše kao jedan.

Kao što je disao kao jedan u nekoliko navrata u posljednjih petnaestak godina. Recimo na Koševu u septembru 1997.godine pozdravljajući U2 i četiri i po mjeseca kasnije kada je u Sarajevo došao Đorđe Balašević. Nekome ko tada nije bio u Sarajevu teško je objasniti šta se dešavalo tih dana od kojih se, evo, navršava punih šesnaest godina. Rat je bio friško okončan, tek što se slavila druga godišnjica Daytona, a linije i u glavama i na terenu teško su se prelazile. Pjesme srbijanskih izvođača su u radio programima bile eksces na koji se nije blagonaklono gledalo, a o njihovim nastupima u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine nije moglo biti ni govora.

A onda je UNHCR pokazao mudrost i pozvao Balaševića. A onda je Balašević pokazao hrabrost i prihvatio poziv. A onda je Sarajevo pokazalo veličinu i u svega nekoliko sati pukle su sve ulaznice za dva koncerta u „Skenderiji“. Ljudi su na minusu u redovima čekali da kupe kartu i pokažu Balaševiću da mu Sarajevo nije zaboravilo ljudskost prije svega. Neki su ga pokušali tada posve pogrešno predstaviti kao srpskog pjevača koji dolazi u Sarajevo koje su srpske snage gušile četiri godine.

Ma kakvi. Ma ni blizu. Balašević je neko naš ko je surovom igrom stvarnosti spriječen sedam godina da nam dođe. I nakon tih sedam godina on je išao svojima i mi smo ga dočekali kao svoga. Te večeri u Skenderiji vjerovao sam da je sve moguće. Da je ta koncentracija ljubavi skrcana u dvoranu koja će kasnije ponijeti ime Mirze Delibašića dovoljna da zaustavi svako moguće ludilo koje nam zaprijeti. Vjerovao sam u to i kad smo izašli u ledenu sarajevsku februarsku noć. I dan danas vjerujem da nas je tada neko trebao povesti u konačni obračun sa malim ljudima velikih prohtjeva. I vjerujem da bi ta revolucija ljubavi bila uspješna.

Tada sam Balaševića sreo u Tuzli. U Sarajevu je obezbjeđenje bilo tako nemilosrdno da ni Balaševićeve molbe da se sretne sa prijateljima nisu pomogale. U Tuzli gdje je konvoj odmarao ipak je siguronosni protokol bio nešto labaviji i uspio sam doći do njega. Širok zagrljiaj i još širi osmijeh. Ali djelovao je nervozno. Vidjelo se da mu nije svejedno. Stizale su vijesti da Sarajevo širi ruke da ga dočeka, ali dovoljna je jedna budala…I ja sam se plašio da se ne pojavi ta jedna budala. Kasnije, vraćajući se iz Tuzle prema Sarajevu sa kolegama novinarima iz svih krajeva svijeta sa popriličnom tugom sam shvatio da znatan broj njih i priziva pojavu jedne takve budale što bi dalo sjajnu dozu dramatičnosti njihovim izvještajima, a bilo je i onih kojima bi takav rasplet odgovarao iz ideoloških, političkih i nacionalnih razloga.

I desilo se čudo. Ovom gradu inače ne manjka budala, ali ta dva dana kao da su nekuda odselili. Kao da su otišli u duboku ilegalu. Sarajevo je pokazalo opet ono svoje bolje lice kao i za olimpijadu. Pokazalo je da se od zla nije prozlilo. I ako je Balaševića tada neki ludak i držao na nišanu biće da ni on nije ostao imun na tu vibraciju iz Skenderije. Neko će reći da je bilo patetično. Ja ću na to samo dodati hvala bogu da jeste. Da je bilo drugačije ne bi ni valjalo.

Osmog februara 1984 upaljen je olimpijski plamen. Osmog i sedmog februara 1998 ponovo je planula ta vatra  na kojoj se svake godine ogrijem u ovim hladnim februarskim danima i prisjetim se i podsjetim se da možemo. Samo kad hoćemo.slika

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s