Volim kad stvari postanu jeftine, ali ne volim kad ljudi pojeftine. A u ovom mom poslu i zanatu koji ,uglavnom podrazumjeva da pratim šta rade ljudi koji su odabrali da im popularna muzika bude poziv, sve češće nailazim na primjere kad ljudi sebe pojeftine ispod svake prihvatljive i pristojne granice.

Sebe sigurno ne smatram nekim puritancem i moralnom vertikalom i nemam ništa protiv malo erotike kao začina za svakodnevnicu. I kad su počeli pompezno po internetu da najvljuju novi spot beogradske grupe „Models“ kao zabranjen za maloljetnike naravno da sam poželio da vidim šta se krije iza toga. I kad sam pogledao zaključio sam da je jako dobro što maloljetne osobe to ne mogu gledati. Nije važno hoćemo li tako sačuvati njihov moral, ali ćemo sigurno da im sačuvamo dobar ukus.

Četiri cure u bikinijima se uvijaju uz kakofoniju zvukova u ambiciozno nazvanoj pjesmi „Adrenalin“. Niti to kome može dići adrenalin niti bilo šta drugo (osim eventualno dobro napaljenom tinejdžeru). Krajnje jeftino, zbrzano, i identično slikama koje smo gledali na prethodna dva njihova spota. Gomila nauljenog ženskog mesa i plastike u oskudnim kupaćim kostimima koja se uvija ispred nekog zida. Od spota do spota samo mijenjaju zid i kupaće kostime. Od erotike tu nema ni pomena, pa ako ćemo pravo čak ni od pornografije.

Ali „Modelsice“ ionako nikad nisu bile ozbiljan bend, ali Alen Vitasović je prije dvadesetak godina bio poprilično značajno ime na friško odcijepljenoj hrvatskoj glazbenoj sceni. On je bio jedan od rodonačelnika onoga što će kasnije postati poznato kao „ća rock“. I moram priznati da mi je, uprkos mom temeljitom nepoznavanju ćakavskog narječja i istrijanskog vokabulara, ono što je radio bilo jako simpatično. I „Gušti su, gušti“ i „Ne morem brez nje“, pa i neki kasniji radovi.

Zbog toga mi je baš nekako bilo ružno kad sam saznao da skuplja po internetu donacije kako bi uradio novi spot. Gdje je nestalo dostojanstvo? Dobro, znam ja da estradni posao ima jako puno dodirnih tačaka sa najstarijim svjetskim zanatom, ali i u prostituciji nisu svi isti. Neko će možda reći da je sve to isto, i suštinski gledano možda i jeste. Ali važno je i sa koliko stila se nešto radi. I ako već moraš da prodaješ svoj talenat onda bar budi klasna escort dama radije nego sponzoruša ili, ne daj bože kamenjarka sa štrafte.  Principijelno možda i nema neke suštinske razlike između toga kad moliš ljude da ti uplate po 100 kuna na internetu ili kad obilaziš novopečene bogataše i direktore rijetkih dobrostojećih državnih firmi ne bi li ti dali stotinjak puta veće sume. Suštinski nema, ali to je jedna od rijetkih situacija u kojoj mi je forma barem jednako važna kao i suština. Da se sačuva barem privid dostojanstva.

A pogotovo ne volim kad moji heroji izgube to dostojanstvo. Kao što ga je izgubio Zoran Predin na košarkaškoj utakmici između ljubljanske Olimpije i ukrajinskog Budivelnika. Predin je tom prilikom, iznerviran sudijskim odlukama, nakon utakmice ušao na teren i pokazao zavidno boksersko umijeće kada je snažnim krošeom pogodio jednog od sudija. Nema opravdanja. Pogotovo jer je Predin pjesnik. Dobar pjesnik. Jer je Predin to što jeste i ne smije sebi dozvoljavati te sitne ljudske slabosti. I sam sam košarkaški fan, i sam sam u bezbroj navrata bio iznerviran sudijskim odlukama, ali nasilje nije odgovor. Ni za mene, a pogotovo ne za čovjeka sa toliko prelijepih ljubavnih pjesama i sa toliko nježnosti u stihovima. Kako nakon onoga što sam vidio sa parketa dvorane u Stožicama da ponovo na isti način čujem „Naj ti poljub nariše ustnice“ ili „Čakaj me“. I tu stvarno nema mjesta za priču o razlozima, za priču o dvije strane jedne medalje ili relativiziranju ovog vandalskog čina.

Kao što ni sam pred sobom ne mogu da se opravdam što sam se kao malo dijete obradovao kada sam vidio kako gitarista sastava „Deep Purple“ Steve Morse, u sred Beograda, tokom izvedbe pjesme „Smoke On the Water“, dakle tokom kulminacije koncerta, oko ramena stavlja bosansku zastavu. Probudio se onaj mali nacionalista u meni i drago mi bilo. Neću da lažem da nije. A onda sam vidio šta je o tome napisao na društvenim mrežama moj vlastiti sin i otrijeznio me. I drago mi je da jeste.

A lako me bilo osvijestiti jer jebe me Kant. Da bogd’o nikad nisam čuo za njega. Ali jesam. I zakopitio se u meni onaj kategorički imperativ da ne učinim drugom ono što ne želim da on meni učini. I upitam se kako bih se ovaj isti ja osjećao da je taj isti Morse (koji ionako pojma nema čija je čija zastava) u „Zetri“ ogrnuo srbijansku zastavu. U najmanju ruku ne bi mi bilo pravo. Ni sad mi nije pravo i ljut sam na samog sebe što obuzdavam svoj nacionalni i patriotski zanos. I nije ni lako ni prijatno baš uvijek ostati pošten, ali je jedino ispravno. Čak i kada nam to ne prija. Pogotovo onda kada nam to ne prija.

A bilo bi puno lakše i jednostavnije ići kada te masa nosi. I govoriti i pisati ono što masa u tom trenutku želi da čuje. Šta bi mi falilo da se uskladim sa poslovicom koja kaže da kud svi .urci (upišite slovo po vlastitom nahođenju) tu i mali Amirov. Onda mi ne bi bilo neshvatljivo kad vidim da na plenumu, kao ovih dana toliko hvaljenom primjeru neposredne demokratije, članovi tog istog tijela zapjene kada neko govori ono što ne žele čuti. I još zaprijete onome ko se usudio da drugačije misli da su ga zapamtili. A zna se šta u ovoj zemlji znači kad nekome poručiš da si ga zapamtio.

Koji je to kvar u meni da baš ja moram naivno vjerovati da pravo na mišljenje automatski podrazumjeva i pravo na drugačije mišljenje? Što i je ne bih mogao da se priklonim vladajućem mišljenju? Šta bi mi falilo? Tu bar nije kriv Kant. Nije, ali jeste Mark Twain sa onom svojom duhovtiom opaskom da onaj ko misli kao većina treba da se zabrine za svoj zdrav razum. I sad ja nešto kontam. Zdravlje razuma sam nekako sačuvao, ali šta će biti sa mojim zdravljem uopšte. Možda su i mene zapamtili.