Sve se na kraju svede na par rečenica nekrologa koje je neki novinarski pripravnik po službenoj dužnosti sastavio lijepeći jednu na drugu činjenice koje je prve pokupio sa interneta. I onda se redaju fakti, uspjesi, nagrade, pokoja anegdota i afera i zapakujemo priču o čovjeku u dvije novinske kartice onako kao što je tijelo njegovo zapakovano u sanduk i predato zemlji. I vrlo rijetko uradimo ono što bismo morali kad nas neki veliki čovjek napušta. Morali bismo se prisjetiti šta smo mi bili njemu i šta je on bio nama i kakav je uticaj izvršio na nas. I šta je to nama bio nedavno preminuli Paco De Lucia?

Za moju generaciju on je bio više od sjajnog gitariste i virtuoza neuhvatljivih prstiju. Za moju generaciju on je bio onaj lelujavi i nesigurni most na koji smo zakoračili u nastojanju da pređemo provaliju koja nam se u tim danima činila neprelaznom. Provaliju koja je dijelila sa jedne strane svijet popularne muzike, šaren, privlačan i omalovažavan, od svijeta klasične muzike, nerazumljive, teške i cijenjene. A u svojim divljim pubertetskim godinama svaki od nas se bar bezbroj puta osjetio i nerazumljivi i teškim i nedovoljno cijenjenim. U takvim trenucima činilo nam se da bi nam ulazak u svijet klasične muzike dao pravo na tu i takvu neshvaćenost. I prelazili smo na drugu stranu, opčinjeni, kao djeca u bajci o čarobnom frulašu. S tom razlikom što smo mi pratili zvuke flamenco gitare. Zvuke koji su jednako snažno odjekivali i na jednoj i na drugoj strani te provalije.

Kasnije smo ga puštali u našim studentskim sobama nekim djevojkama krupnih očiju i još krupnijih..dobro sad nema veze…uglavnom djevojkama koje su bile opčinjene manje samim zvucima, a više našim poznavanjem tih magičnih imena koja se nisu izgovarala u njihovim domovima. Imena kao što je Paco de Lucia. I nije važno što on nije rođen kao Paco de Lucia nego kao Francisco Gustavo Sanchez Gomes. Ime kao izmišljeno da prati Duha sa sjekirom kroz bespuća Darkwooda. Ali on je sebi izmislio drugo ime. Kada se dohvatio gitare Paco je postao po stricu, takođe sjajnom gitaristi, a  Lucia po majci koja je iz rodnog Portugala donijela u dom Gomesovih i taj dašak tamošnjeg melosa. Da li baš fada, ne bih se smio zakleti, ali žice pod prstima njenog sina od početka su u sebi ispod očekivanog flamenca nudile i nešto novo, nešto drugačije. Nešto tuđe, a opet za svakoga ko bi te tonove čuo nešto potpuno blisko. Čak i odrastanje na jugozapadnom rogu Španije, odakle se moglo pljuckati u obližnju Afriku moralo je ostaviti traga.

Onda sam tokom kasnih osamdesetih i ranih devedesetih počeo nešto češće da preskačem njegove ploče. Iz ko zna kojih razloga. Koji god bili da bili ponajmanje su imali veze sa samim Pacom i kvalitetom njegovih novih radova. Naprosto su vremena bila grublja i trebao mi je odgovarajući zvuk za njih. A onda me je jedan prelijep film oborio sa nogu i još ljepša pjesma koju sam čuo u njemu.

„Don Juan de Marco“ tako se zove taj film koji mi je posvjedočio da u svijetu „gnusnih i robusnih“ nije ni bijeg ni slabost odabrati neki drugi svijet, izmišljen ili izmaštan, ali svijet u kojem će ljubav biti valuta po kojoj će se sve mjeriti. A pjesma? Pjesma me je bez imalo okolišanja pitala da li sam ikad stvarno volio neku ženu. I pitanje je puno važnije od eventualnog odgovora posve nebitnog za ovu priču. I mada je to pitanje zvanično postavio Bryan Adams ono ne bi bilo ni toliko snažno ni toliko ubjedljivo da ga nije postavio uz pomoć magične gitare Paca de Lucie.

Čak mu je i smrt bila i bajkovita i filmska. Baš kao da se taj film nastavio u njegovom životu. Trčao je po nekoj meksičkoj plaži sa djecom i zastao u pola koraka. I onda slijedi zamračenje i odjavna špica. Naravno uz zvuke flamenco gitare koja jeca od zadovoljstva pod prstima velikog majstora.