Pukovnika nema ko da čita

Kad je svijet nedavno obišla vijest da je preminuo Gabriel Garcia Marqez ja sam naprosto ostao zatečen. Čekaj, pa zar on nije odavno preselio u vječna lovišta? Ispade da nije. A bio sam spreman da se okladim u svakom trenutku da nije više među živima. Imao sam takvu percepciju i nema toga ko bi me mogao razuvjeriti. Da su me upitali kada je umro naravno da ne bih znao reći, ali to ne bi poljuljalo moje uvjerenje u već dokazanu smrtnost ovog besmrtnika.

Kao što rekoh stvar percepcije. Za mene ja naprosto nepojmljivo bilo da u današnjem svijetu živi neko poput njega. Ovo nije svijet ni za knjige, ni za književnike. Biće da je moja generacija jedna od posljednjih koja je u avanture kretala kroz stranice knjiga i sa mirisom štamparske boje. Kako da objasnim današnjim klincima da je za nas Marqezov Makondo bio ono što su za njih izmišljeni gradovi video igara. Ili to da je pravi izazov bio kroz mnoštvo Aurelija otkrivati ko kome šta dođe. U vrijeme kada smo mi jedni drugima dolazili na rođendane poklanjajući knjige.

Nevjerovatno, ali istinito. Knjiga je bila posve legitiman, pa čak i dobrodošao poklon. Naše odrastanje je bilo omeđeno naslovima kao što su „Mali princ“, „Galeb Johnatan Livingston“, „Stepski vuk“. U knjigama smo tražili odgovore koje roditelji ili nisu imali ili nisu htjeli da ih podijele sa nama sakrivajući nas uzaludno od „velikog zlog svijeta“. Tražili smo odgovore i nalazili samo nova pitanja. Ali smo istovremeno i naučili kako da postavljamo prava pitanja. I imalo smo kome da ih postavimo jer su i drugi čitali iste knjige. Imali smo tajni jezik naše mladosti koji ove nove generacije ne bi, ni uz najbolju volju, nikada mogle razumjeti.

Kako da povjeruju u fantastičnu priču da smo znali napamet ljubavne pjesme i recitovali ih djevojkama koje nas nisu ismijavale zbog toga. I nismo im recitovali stihove Seke Aleksić ili Dade Polumente kako se to danas ponegdje čini. Mi smo puštali Peru Zubca ili Izeta Sarajlića da nas oblikuju. Pomalo Arsena i pomalo Balaševića. Bila je stvar elementarne pristojnosti znati napamet „Mostarske kiše“, Preverovu „Barbaru“ ili „Ne daj se Ines“.

A onda su knjige, stihovi, lijepa riječ uopšte, postali nepotrebni, zastarjeli i zaboravljeni. Stvario se čitav jedan novogovor kao kod Orwela. Novi jezik skraćenica. Univerzum nove generacije smjestio se između wtf i omg, a niko se više ni ne trudi da objasni šta osjeća. Smajlić je postao sveprisutni avatar za emocije. Stvoren je svijet ni dobar ni loš. Naprosto svijet bez bilo kakve kompleksnosti. Svijet koji još uvijek nije lišen boje, ali svijet u kojem su nijanse postale nepotrebne.

I onda ne čudi što u tom i takvom svijetu, ili da budem precizniji što iz tog i takvog svijeta iznikne nešto nimalo inventivno nazvano „Najveće drolje osnovnih i srednjih škola“. Facebook grupa koju su svi od reda osudili, ali je skoro stotinjak hiljada ljudi kliknulo da vidi ko su te koje su tako nazvane. Ili koje su se same tako nazvale. Nebitno. Linija između jednog i drugog sve je tanja i sve nevidljivija. U prvi mah sam htio vjerovati kako je to neka bolesna maloljetnička šala gdje frustrirani klinci tako pokušavaju da se osvete svojim vršnjakinjama za odbijanje. Volio bih da je tako. Jer u suprotnom ostaje samo mogućnost da djevojke dobrovoljno prihvataju tu etiketu i same stavljaju provokativne fotografije na tu stranicu.

Pozdrav nove generacije je podignuta ruka u visinu očiju dlanom okrenuta prema licu. U nekoj grotesknoj parodiji Hamletove geste oni umjesto Yorikove lobanje u ruci drže neku od ovih spravica koje glume telefone i čija imena nikako pravilno da pohvatam i bilježe svoje prisustvo na ovoj planeti u kulturi selfija. Selfie je ono što definiše ovu civilizaciju u ovom trenutku. Samodovoljnost koja isključuje bilo kakvu interakciju sa drugim bićem.

Zato je Marqez umro prije svoje smrti. I svi Marqezi ovog svijeta. Umjetnost, kako je poima današnji mladi i tehnološki osviješteni stanovnik ove planete nema šta da traži u knjigama. Umjetnost je protjerana u nekoliko kvadrata nusprostorija gdje između wc šolje i veš mašine svako za sebe i svako sebi dokazuje svoje postojanje u ogledalu.

I onda pusti vodu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s