Pada mi na pamet ovih dana rečenica kojom je Goran Bregović okarakterisao Boru Đorđevića, u vrijeme Borine ratnohuškačke epizode sa početka devedesetih. Tada je najveći filozof ovdašnje estrade lucidno primjetio kako “Bog, nažalost, ne dijeli talenat po zaslugama”. Druga je stvar što će mnogi zlobno primjetiti kako ni sam Bregović teško da se može smatrati nekom posebnom moralnom vertikalom, ali bar se prvi sjetio da to na takav način iskaže.

            Pada mi to na pamet ovih dana kada vidim kako najveći domaći stvaraoci pop rock muzike padaju, jedan po jedan na tom ispitu, pokazujući kako iza nekih velikih pjesama stoje mali ljudi. Radi se o nemilim scenama sa nedavno održane skupštine AMUS-a, odnosno Asocijacije kompozitora – muzičkih stvaralaca, institucije koja okuplja najveći broj relevantnih muzičkih stvaralaca u ovoj zemlji, barem kad je pop rock muzika u pitanju.

            Po drugi put je za predsjednika izabran Edin Dervišhalidović ili, za one koji još ne znaju o kome se radi, Dino Merlin. I odmah je demonstrirao strogoću neuobičajenu za jedno obično udruženje. Neuobičajeno je da Skupština bilo kakvog udruženja, pa i AMUS-a, ima fizičko obezbjeđenje. A još je neobičnije da se ono upotrijebi.

            Samo što AMUS izgleda nije obično udruženje. I kao u nekom lošem vicu ispada da su autori do prije nekoliko godina, kada je naplata naknada za autorska i srodna prava od korisnika bila u sferi naučne fantastike bili neuporedivo složniji jer su imali samo jedan problem – što se ta prava ne naplaćuju. Danas kad je taj sistem, kako – tako uspostavljen javlja se bezbroj problema. A sve se, htjeli to akteri priznati ili ne, svodi na samo dvije stvari: Ko će imati kontrolu nad prikupljenim sredstvima i ko će dobiti koliki dio kolača.

            A ne ostaje baš puno za podjelu nakon što stručna služba Amusa odvali džinovsku komadinu za svoje troškove. Ne ostaje puno, ali daleko od toga da su u pitanju samo mrvice. Druga je stvar što su mnogi već ukalkulisali pozamašan prihod od autorskih prava i kada je takav prihod izostao jedva su čekali Skupštinu da to problematiziraju. Znam aktere ove priče i nemam nikakvih iluzija u pogledu toga da se neki od njih ne libe ispaliti teške riječi i u javnom govoru, a kamo li iza zatvorenih (i to je pitanje zašto zatvorenih) vrata jedne skupštine.

            I nećete me uvući u zamku da nekom dam svoje simpatije u ovoj priči u kojoj „ničije maslo nije za Ramazana”. Kao što dobacivanje sa mjesta i provociranje ne pristoji jednom skupu koji okuplja one što pretenduju da se nazovu umjetnicima, tako još manje priliči nekome ko se odavno dokazao kao umjetnik da prizna vlastiti poraz primjenjući mehanizme sile protiv neistomišljenika. Kao što je Dino naložio izbacivačima da prvo odstrane Fahrudina Pecikozu, pa zatim i Ahmeda Švrakića. Ponegdje se čuju tvrdnje kako je i izbacio i Harija Varešanovića, mada je znatno veći broj onih koji tvrde da je Hari, izrevoltiran, nakon toga sam napustio Skupštinu. Sa njim su otišli i Dejan Pejaković i Mladen Vojičić Tifa.

            Da nije ove posljednje dvojice cijela priča je mogla poprimiti mahalske razmjere. Naime i Dervišhalidović i Pecikoza i Švrakić i Varešanović su odrasli u par kvadratnih kilometara, a i generacijski su tu negdje. Ova četiri ratnika sa Vratnika (ne cjepidlačite molim, znam da su neki odrasli i u Vratniku susjednim naseljima, ali mi baš paše za naslov) su kao četiri mušketira htjeli malo modifikovati onaj čuveni moto „svi za jednog – jedan za sve” i svesti ga samo na prvi dio „sve za jednog” gdje bi svaki od njih, naravno, bio taj jedan.

            Iako se svi zaklanjaju iza velikih riječi i još većih principa u osnovi ove priče leže vrlo prizemni privatni interesi. Stoji pitanje koliki će čiji tal biti. I zato ja ne nasjedam na pokušaje da me se uvuče u jedan ili drugi tabor. I da dopustim da se moje prisustvo iskoristi za ispaljivanje uvreda tipa „psihijatrijski slučaj”, „budaletina” ili „glup k’o konj”. I kad već pominjem ovu posljednju uvredu koju je Pecikoza upitio prvom čovjeku stručne službe AMUS-a Mirzi Hajriću moram priznati da sam poprilično iznenađen zašto je izostala reakcija Društva za zaštitu životinja. Konji su, naime, odveć plemenite životinje da bi ih se uvlačilo u ovakve sukobe neprilične višećelijskim organizmima.

Neke druge generacije će imati tu sreću da će pomenute likove upoznavati samo kroz njihova djela u vrijeme kad oni odavno više ne budu u prilici da bace sjenku na ta djela. Nama je zapala sreća da živimo sa njima i među njima i da se bezuspješno tješimo onom tvrdnjom sa početka ove priče da Bog, nažalost, ne dijeli talenat prema zaslugama.