Odavno ja tvrdim kako je “Eurosong” samo jedan običan cirkus. Do sada im je još samo falila žena sa bradom, a od ovogodišnjeg takmičenja i to imaju. Kao u lošoj parodiji odličnog Kingovog romana „To” je odnijelo pobjedu. I to čak i manje ubjedljivo nego što sam ja očekivao znajući kakva je manifestacija „Eurosong”. Još od polufinala gledajući kako se ova bradata diva umjetničkog imena Conchitta Wurst prenemaže i afektira iza scene i kako voditelji piške od sreće u njegovom/njenom/njihovom prisustvu, znao sam ko će na kraju slaviti.

Kao da je na takmičenju za najbolju pjesmu Evrope ikome važna pjesma. Iako, da ne budem previše nepravedan ono je imalo dobru pjesmu i dobro je otpjevalo. Možda čak i dovoljno dobru za pobjedu. Samo što je Tomas koji je postao Conchitta sebi uvrtio u glavu da je u nekoj vrsti misije i u svetom ratu za toleranciju. I onda je trnsvestiju doveo na kvadrat. Prvo je od muškarca napravio ženu, a onda ženi dao muške karakteristike. I šta na kraju dobiješ – ništa.

A o toleranciji na “Eurosongu” najbolje govori orkestrirano zviždanje ruskim predstavnicima i svakom poenu koji su one dobile. Kao da su jadne cure zajedno sa Putinom na tenkovima ušle na Krim.

Doduše, mediji naklonjeni ovakvim eksperimentima već su genijalnom proglasili njegovu izjavu da je seksualno neutralan. Eto nakon metroseksualaca sad smo dobili i neutroseksualce ili kako nazvati te koji ne žele da se izjasne. On naprosto hoće da nije ništa i ja sam posve saglasan i nemam ništa protiv toga da on/ona/ono bude ništa.

Samo što nije baš da je ništa. Pobjednik/ca je „Eurosonga”. I to najviše zahvaljujući tome što je pametno iskombinovao elemente koji na prvi pogled šokiraju i sablažnjuju, a zapravo je sve to već viđeno samo ne ovako upakovano. Bilo bi posve pogrešno pomisliti kako je nesretni Tomas nešto novo originalno i revolucionarno osmislio. Nije, i zna da nije, samo se oslanja na kratko pamćenje onih koji nakon svega i dalje prate ovu sve nezanimljiviju provincijsku priredbu.

On čak nije ni prvi transvestit koji je pobijedio na „Eurosongu”. Još tamo 1998.godine Izraelac Sharon Cohen je obukao haljinu, našminkao se, natako se na visoke pete (zlobnici kažu i na nešto drugo prije peta) i kao Dana International pobijedio. Ovakvu vrstu androgenog i sexualno zbunjujućeg stylinga primjenio je još prije četrdeset i kusur godina David Bowie. Tako da, draga Conchitta, ne prodaji mi pod bubrege ono što pokušavaš da sakriješ. Nije to nikakav izraz tvog bunta ili želje da se prošire granice ljudske tolerancije. Ovo je jedan klasičan i providan marketinški trik zasnovan na oprobanom receptu da je najvažnije biti zapažen. Ono je u tome uspjelo i pobijedilo. Manje je bitno je li samo osmišljava te propagandne trikove ili stoji cijeli tim iza njega. Čak ni ime koje je uzeo nije slučajno. Odnosno prezime. Elementarno poznavanje njemačkog je dovoljno da znate da je wurst kobasica. Dakle on je sebe nazvao, u slobodnom prevodu, Conchittom sa kobasicom. Ili ako baš ne možemo da odolimo rimama Conchittom sa kitom.

I pazite sad. Ono je sebi obezbijedilo priču o sebi i nakon što se “Eurosong” završi i nakon pobjede. Manje će se pjesma slušati, a više pričati o tome šta je, ko je i za koga je To. Dizaće pritisak onima koje je iznervirao među gledaocima ove manifestacije. Mnogima koji povlače konce iza kulisa „Eurosonga” već se i digao zbog njega/nje. Uglavnom malo koga će ostaviti ravnodušnim. I to je jedino što sigurno ne želi.

Sad, želio ne želio mene jeste ostavio poprilično ravnodušnim. Jer ako već pričamo o vizuelnom efektu ja svoj glas i obje ruke i sve što mogu dižem za one Poljakinje sa veselom pjesmom i još veselijim nastupom. Nazovite me primitivnim i seksističkim Balkancem, ali tamo bar znaš šta je šta i gdje je šta. Svega ima na pravim mjestima i u obilnim količinama.

I još mi udare na genetski ustroj pjesmom „Mi Slaveni” i pomislim kad već „Hej, Slaveni” u ovoj priči nije bilo kompletno, bar smo njih imali kao zamjenu sa tom panslavenskom porukom. I neka nas nije bilo. U ovom evrovizijskom cirkusu mi smo ionako bili, uglavnom, posjetioci.