Ne sjećam se da sam nekad nešto iščekivao kao prvi dan ovog vikenda za kada je najavljeno jenjavanje, a zatim i potpuni prestanak padavinau većem dijelu Bosne i Hercegovine. Samo što nisam računao na to da problemi neće nestati sa nestankom kiše. Tek sada ta ogromna količina vode dolazi do Save i tamo su nasipi već pred pucanjem, ako već nisu i pukli dok ja ovo pišem. Drina prijeti da razvali hidroelektrane. Nisu pošteđeni ni oni koji su naivno vjerovali da su iznad prijetećeg vodostaja i koji su se razmjestili po padinama. Tu je tek belaj. Poplava će biti i povući se, ali kad se njima aktiviraju klizišta od njihovh domova ništa ne ostaje. Lično sam se u to uvjerio u mojoj Vogošći gdje su kuće nestajale za desetak sekundi zajedno sa svim što su njihovi vlasnici godinama sticali. Ogromna, nevjerovatna sreća je da pod tim ruševinama, bar ovde u mom okruženju, nije bilo i ljudi.

Zato je ljudi bilo na svim drugim stranama i svim drugim mjestima. Ljudih kakvi bi ljudi trebali biti. Možemo u svakodnevnici biti  zlobni i zavidni, sitni i nikakvi. Možemo olajavati svoje komšije i sumnjati i načine na koji su stekli to što imaju. Ali se pokazalo da kad te iste komšije pogodi stvarna nesreća onda smo spremni da im damo sve što sami imamo. I zato je nama, ma koliko to besramno zvučalo, ova poplava donijela i nešto dobro. Podsjetila nas je na onu izvornu i neiskvarenu ljudskost u nama. I na trenutak se izbrisala granica između onih koji imaju i koji nemaju. Svako, ili skoro svako je dao u skladu sa svojim mogućnostima. Ogromna je stvar kada dedo od svojih sedamdesetak godina odvoji dio svoje crkavice i potrpa nešto osnovnih životnih namirnica i donese za postradale još se izvinjavajući što nije u mogućnosti više da pomogne. Ali bi bilo i nepravedno i netačno, mada populistički vrlo probitačno tvrditi kako su oni koji imaju ostali „srca kamenoga”. To bi bilo posve u skladu sa našim predubjeđenjima, ali naprosto ne bi bilo tačno. Ja znam bar za jedan suprotan slučaj kada je Halid Bešlić otvorio vrata svog hotela za postradale iz Svraka gdje je zatrpano osam kuća, a evakuisani ljudi iz cijelog naselja. Oni kod njega i o njegovom trošku imaju smještaj, hranu i ostale potrepštine.

U želji da se pomogne ogromna većina građana ove zemlje po strani je ostavila sve nepotrebne komentare i razglabanja o tome ko je kriv za ovo što se desilo za neka bolja vremena, a u ovom trenutku se fokusirala samo na jednu jedinu stvar – kako da pomogne.

Ogromna većina kažem, ali ima i onih koji se ili iživljavaju na društvenim mrežama zbijajući neduhovite i neumjesne šale o postradalima od poplava ili pametuju o razlozima poplave nedodirljivo ušuškani u nedostižne visine svoje minder analize. I svako to gleda iz svog ugla i vidi samo ono što želi da vidi i što se uklapa u njegov (ili njen da budemo gender osviješteni) svjetonazor.

Sve mi to liči na onu priču kad slijepci pokušaju dodirom da steknu predstavu o tome šta je to slon. I onaj koji dira surlu ima jednu predstavu, onaj koji dira nogu drugu, onaj koji  dira uho treću, a onaj koji dira…dobro, taj nema predstavu, taj samo zavidi. E, tako vam je nekako i sada.

Jedni u svemu vide božiju kaznu za razvrat i nemoral. Drugi se pitaju zašto vlast nije na vrijeme pripremila mjere zaštite od poplave. Treći u svemu, kao i inače, vide globalnu zavjeru. Četvrtima je opet u žiži interesovanja činjenica da međunarodne vojne snage prisutne u Bosni i Hercegovini nisu htjeli da podignu svoje helikoptere u akciji spasavanja zato što je bilo ružno vrijeme i vanredne okolnosti. Naravno, ljudima je pomoć neophodna u redovnim okolnostima. Pa kreteni jedni zato i trebate pomoći jer su vanredne okolnosti.

Uglavnom, svi su oni na svoj način u pravu, ali niko od njih ne vidi ispred sebe kako taj slon zaista izgleda. A da vam kažem izgleda zastrašujuće i divlje i rušilački. Iza te podivljale stihije ostaju unesrećeni i mrtvi. Do sada samo u Doboju je nađeno dvadeset mrtvih, a preko milion ljudi je neposredno ili posredno osjetilo posljedice ovog nevremena. I ko god misli da ga može iskoristiti za neke svoje sitne, privremene i ograničene ciljeve mora da bude spreman na poprilično razočarenje kad shvati da će se ta rušilačka snaga kad tad okrenuti protiv njega samog.

Hoću da kažem da je krajnje ružno (da ne kažem nešto još gore) koristiti poplavu za neke privremene i lične ciljeve. Za tumačenje, za mudroser i pametovanje će biti vremena. A za sada je najvažnije da se ugledate na one vaše komšije koje su od svog jada, bijede i nevolje odvojili ponešto za jadnije, bjednije i nevoljnije. Ili da parafraziram omiljenog pa omraženog bradatog njemačkog filozofa i njegove teze o Fojerbahu. Do sada se kijamet različito tumačio, a radi se o tome da se njegove posljedice ublaže.