Baš kao svila i baš kao kamen

Posljednjih dana osjećam neki nezasluženi ponos zbog pohvala koje stižu na račun Amire Medunjanin i njenog novog albuma „Silk & Stone“. Ponos zbog nečijeg ostvarenja u čijoj realizaciji nisam ama baš nimalo pripomogao. Ali ponosan sam jer je Amira naša Bosanka, ponosan sam što je poznajem i ponosan sam što već deset godina svakome ko hoće da sluša, a i mnogima koji neće pripovjedam i  propovjedam o tom njenom nevjerovatnom glasu i interpretaciji koja svojom sugestivnošću briše sve moguće jezičke barijere.

Samo što mi u svemu tome bude pomalo i krivo što sad svi Amiru tretiraju kao neku novu senzaciju. Ona jeste senzacionalna i tu nema šta da se prigovori. Ali nije nova. Deset godina ona traži prostor za sebe izabravši da svoje nevjerovatne vokalne potencijale stavi u službu malo drugačije prezentacije sevdaha. I tek sada kada je iza nje stala, u regionalnim okvirima, moćna diskografska kuća, sa agresivnom prezentacijom Amira je postala omiljena tema svih stručnjaka i nazovi stručnjaka, a i prosječnih poklonika tog „modernog“ sevdaha da ga tako uslovno nazovemo.

A ona je tek nakratko pliivala tom širokom strujom sevdalinke prilagođene prosječnom i savremenom uhu. Možda tek na prvom albumu „Rosa“, ali već na narednim albumima krenula je do tada neispitanim putevima nekih čudnih i ponekad naizgled i nespojivih muzičkih fuzija. I uvijek je to voljela da radi kroz stvaralački dijalog. Na prvom albumu „Rosa“ sagovornika je našla u tadašnjim perjanicama ovog pravca, grupi „Mostar sevdah reunion“.

Na sljedećem „Zumra“ iz 2008.godine u saradnji sa Merimom Ključo ostavila je iza sebe pravi dragulj minimalizma. Po meni je to najmračnija ploča Amire Medunjanin. Sva nekako opora i zatvorena i briljantna. Ako njenu interpretaciju sevdaha uspoređuju sa bluesom onda je to na albumu „Zumra“ bio blues onako kako ga vidi Tom Waits, na primjer.

Bio je to izuzetan i hrabar muzički eksperiment, ali sreća je da Amira nije nastavila tim putem jer bi se nepovratno odvojila od publike. I ako „Zumra“ nije baš bila prihvaćena kako je zasluživala naredni album „Amulette“ iz 2011.godine otvorio joj je nove horizonte u okviru odavno zadate teme. Saradnja sa Bojanom Zulfikarpašićem i fino i pametno doiziranje jazz motiva u etno nasljeđe pokazalo se do te mjere uspješnim da bi bilo posve izlišno mijenjati pobjedničku formulu.

Bojan je i na novom albumu ključni Amirin saradnik. U odnosu na „Amulette“ novi album „Silk & Stone“ dodatno obogaćuje i na novi nivo donosi simbiozu jazza i tradicionalne balkanske muzike. Pogrešno bi bilo reći samo sevdaha. Amira Medunjanin svakako ima dosta pjesama u svom repertoaru koje, bez ikakve ograde, možemo smatrati sevdalinkama. Ali isto tako bez ikakvog kompleksa, zazora ili ustručavanja zbog eventualne genetske neutemeljenosti poseže za muzičkim nasljeđem i drugih dijelova Balkana. S tim što bih se usudio primjetiti da i te pjesme u njenoj interpretaciji dobiju tu neophodnu dozu sevdaha, ako ćemo sevdah definirati kao zvučni izraz za nijemi bol, a ne samo kao muzičku formu.

Ta doza sevdaha prisutna je i u čisto starogradskim pjesmama kojih se takođe rado prihvati. I to doza „ženskog sevdaha“ kako je lucidno napravio distinkciju recenzent ovog albuma Boris Dežulović. Zato me i ne čudi naziv „Silk & Stone“. Amira je svojim glasom dočarala upravo te dvije neupitne osobine balkanske žene. Te dvije krajnosti koje se kroz sevdalinku tako lijepo isprepliču. Prozirno tkanje fine čežnje iznad tvrde i nesalomive osnove. Svila i kamen. Dvije suprotnosti koje samo kod nas i koje samo u nama uspjevaju da stvore cjelinu spremnu da iznjedri ovakve pjesme.

A kad još imate nekoga poput Amire da te iste pjesme donese na precizan, a opet posve nov način pred vas onda imate sve. Onda imate razlog da budete ponosni. Ponosni čak i na suze koje vam te pjesme izmame kad ih čujete. I shvatite kako to da ih i stranci koji ne znaju naš jezik mogu tako dobro osjetiti. Uhvatite sebe da ih i vi doživljavate sa one strane svako čovjeku znanog jezika. Shvatite da vam te pjesme govore jezikom čežnje i jezikom ljubavi. Prepoznate u tim pjesmama i svilu i kamen. I prevod vam ne treba.slika

Advertisements

2 thoughts on “Baš kao svila i baš kao kamen

  1. Ej, dragi Amire, bila ja na koncertu tvoje fantastične imenjakinje. Bilo je to ovoga petka u staroj tvornici duhana u Rovinju. Ona tako mala, krhka, a opet vižljasta, jednog bi nas trena rasplakala od tuge, a drugog pak, posebno kad bi pričala o svekrvi joj, nasmijala do suza.
    Bila je sa mnom jedna novinarka iz Tel Aviva i nisam joj mogla sve prevesti, pogotovo taj crni, bosanski humor (bilo je toga na račun poplava!), ali ova je svejedno uživala u tom “bosanskom fadu”. Pozdrav iz Pule!!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s