Zanatlija, pa šta?

Evo već dva dobra mjeseca se kanim da nešto napišem o novom albumu Alena Islamovića, ali sve ispadne nešto preče od prečeg. I uhvatim sebe kako mi je drago što odgađam ovu nimalo prijatnu obavezu. Naprosto ne volim dragim ljudima razbijati iluzije u pogledu onoga što rade i u šta vjeruju. Kod ljudi koji se bave muzikom te dvije stvari, nekako prirodno, idu ruku pod ruku.

A uprkos uvriježenom mišljenju Alen Islamović je drag i pristojan lik. O sebi, pri sebi, što bi se reklo. I to mu nikad nije oprošteno. Ta „običnost“. On je sebe sasvim fino pozicionirao na ovdašnjoj muzičkoj sceni. Iza sebe ima minuli rad koji mu obezbjeđuje kontinuirani interes i otvara vrata diskoteka. Donosi i pristojnu zaradu. A s vremena na vrijeme, onako zanatski, i u skladu sa smjernicama vlastite petoljetke objavi i pokoji album.

I nakon više od trideset godina koliko pratim Alenovo prisustvo na pop rock sceni taj izraz „zanatlija“ sve mi je nekako primjereniji da opiše to što on zaista jeste. I to bez bilo kakvog izrugivanja ili omalovažavanja. Zanatlija kao majstor svog zanata. Zanatlija kao profesionalac koji pošteno i do kraja korektno odradi svoj posao. Čak i kad samog sebe ne investira emocionalno u taj projekat odradi ga u skladu sa vlastitim mogućnostima. Ni bolje ni gore od prethodnih i neovisno o raspoloženju.

I to je njegova najveća prednost i njegov najveći nedostatak. Koliko je ponekad dobro da imaš pouzdanog i predanog profesionalca da odradi sve ono što si zamislio toliko, s druge strane, moraš biti svjestan da od pjevača takvog profila ne možeš očekivati ništa dodatno, iznenađujuće ili drugačije. On će pjevati i na Koševu i u Donjim Miholjićima jednako.

Zato nije ni čudo što su svi redom prije devet godina, kada se ponovo okupilo „Bijelo dugme“, Alenovu izvedbu ocijenili kao najprecizniju i najkorektniju. Tada smo imali rijetku priliku da sva tri pjevača ovog sastava uporedimo i otklonimo dileme koje su trajale decenijama koji je među njima najbolji. I opet ih nismo otklonili. Najprecizniji i najkorektniji ne znači ujedno i najbolji. To vam je kao i u ljubavi. Ne pamte se te korektne i precizne izvedbe nego oni divlji i nemirni, oni neuhvatljivi zbog kojih smo čupali kosu i nervirali se, ali koji su znali imati svoje momente. I u takvim momentima su nadrastali sami sebe. Na žalost bez ikakve mogućnosti da takve izvedbe svojevoljno i ponove.

I nije nikakvo čudo da je Alen predstavljao Bregoviću dobrodošlo smirenje nakon adrenalinske avanture sa Tifom. I to je, zapravo ta Alenova karakterna i izvođačka odrednica koja ga drži stalno tu negdje, ali ga istovremeno sprječava da postane i stvarno omiljen. On nije sklon avanturi. On se neće popet na trapez bez zaštitne mreže. I to mu publika nikada neće oprostiti. Ista ona publika koja pomalo perverzno uživa u iščekivanju tragedije.

Posve je jasno da je njegov uspijeh uvijek ovisio o kvalitetu pjesama koje je pjevao. Jer on je gotovo na isti način pred nas donosio i neke od najvećih pjesama domaće pop rock muzike, kao i pjesmice koje su već djeca u peto razredu osnovne škole debelo prerasla. Njegovi solo albumi su, da se ne lažemo, prije bili okupljališta ovih drugih, uz tek poneku pristojnu, ali ne i veliku pjesmu. Ali ne mislim da mu je to ikada bila namjera da iza sebe ostavi neka epohalna ostvarenja. Više je tim albumima popunjavao diskografiju, ostajao prisutan u muzičkim programima i pomalo osvježavao repertoar. Sa naglaskom na pomalo.

Nije ni album „Alcatraz“ nikakav izuzetak. Urađen je po oprobanoj matrici kao i prethodnih šest njegovih solo albuma. U pet deka. Mada se od ovog albuma i više očekivalo. Naprosto zato jer je prvi njegov solo album nakon dvanaest godina. Tih dvanaest godina Alen je ispunio svirajuči sa „4 asa“, vraćajući se privremeno u „Bijelo dugme“, pa onda još malo razvlačeći tu staru slavu zajedničkim koncertima sa Bebekom i Tifom. Čak je propjevao u jednom kanadskom bendu sastavljanom od naših iseljenika. Ta priča sa grupom „Srčani udar“ potrajala je tek jednu sezonu i jedan album.

Alenu za zaista dobar album naprosto nedostaju prave pjesme. A za prave pjesme mu nedostaju pravi autori. Čovjek koji je nekad radio sa Zeletom Lipovačom i Goranom Bregovićem morao bi sam uvidjeti tu kvalitativnu razliku izmedju njihovih i svojih radova. Ako nije baš posve zatvoren za samoprocjenu. A možda se zato ovaj album i zove po jednom zatvoru.

I to je posebna priča. Činjenica da je to već treći album koji dobijamo sa ovim nazivom. Alka Vuica je prije sedamnaest godina tako nazvala svoj album i to je imalo smisla. I zato što je prvi put iskorišteno, a i što se u nazivu sakrilo i njeno ime. Alen je drugi, a Severina je već najavila istoimeni album. Sad ili ovdašnji pop stvaraoci imaju neku posebnu sklonost ka zatvorima ili naprosto pate od zatvora. A ako je ovo drugo u pitanju primjetih kako Alenov „Alcatraz“ ima i neka laksativna svojstva.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s