Do finala po osvetu

Imam li pravo na tipično ljudsku želju za osvetom? Imam li pravo da skoro četvrt vijeka čekam da se osvetim Argentini za taj poraz u četvrtini finala Svjetskog fudbalskog prvenstva u Italiji? Za taj poraz i sve mnogo veće poraze koji su uslijedili nakon njega? Naravno da nije Argentina kriva za sve ono što se nama dešavalo u prvoj polovini devedesetih nakon tog poraza, ali mene niko ne može da razuvjeri kako bi sve nekako drugačije bilo da su Brnović ili Hadžibegić samo malo bolje šutirali svoje penale. I da smo otišli do kraja na tom svjetskom prvenstvu možda se ne bi ni desilo sve što se nakon toga desilo. Neka je i naivno i neutemeljeno, ali pustite me da živim u tom uvjerenju.

Zato mi je bio posebno važan taj trenutak u kojem se, ovde kod nas, petnaesti dan mjeseca juna pretvarao u šesnaesti, a Argentina se pretvarala da je svjetska fudbalska sila. Stvarno sam nepravedan. Oni jesu svjetska fudbalska sila i najozbiljniji kandidat za osvajanje šampionata, a mi smo debitant koji je zamišljen kao sparing partner pozvan samo kako bi Messi i društvo demonstrirali dominaciju. Barem nas je tako posmatrao dobar dio svjetske fudbalske javnosti, a ja sam očekivao i priželjkivao iznenađenje. I osvetu. I opet mi se činilo da će se i van terena mnogo toga posložiti, samo ako se na terenu sve posloži na pravi način.

To je trebao da bude dan za pamćenje. A tako je i krenuo. Ubjedljivom pobjedom naše reprezentacije u sjedećoj odbojci. A onda je kao najbolja moguća uvertira osujećen rukometni div Island na putu ka svjetskom prvenstvu. U Katar naredne godine, u inat svim prognozama stručnjaka i „stručnjaka“ ide Bosna i Hercegovina. Trebalo je još samo da se u najvećem hramu ikada podignutom fudbalskoj lopti na ovoj planeti, trebalo je da se na Marakani upriliči repriza priče o Davidu i Golijatu. Nama je pripala ta prilika da opravdamo devizu „mali, ali tehničar“.

Čuda se ipak ne dešavaju tako često. Barem ne nama. Argentina nas je pobijedila i nije više važno je li zasluženo ili ne. Možemo mi govoriti da je to nesretan splet okolnosti. Da nas je ukopala lopta koja se nezgodno odbila Kolašincu od noge i trenutak genijalnosti Lea Mesija. I jedno i drugo i jeste sastavni dio fudbalske igre. I neću da slušam priče o časnom porazu i neću da narednih 25 godina provedem u jalovim analizama šta bi bilo da je Kolašinac izmakao svoju nogu, da Bićakčić nije ušao u putanju Bešiću koji je dobro pratio Messija ili da Romero nije zaustavio Lulićev šut glavom. Dosta mi je priče o tim „zamalo“ pobjedama. Odavno smo mi svjetski prvaci u „zamalo“ pobjedama. I sad opet treba da imamo novu priču koja će zamijeniti onu dosadašnju o „Željinoj“ zamalo pobjedi nad „Videotonom“. Ili da nakon osamdeset i kusur godina snimimo i mi seriju o nesretnom porazu koji je trebao biti pobjeda. I jedina je razlika što to neće biti „Montevideo, Bog te video“, nego, recimo „Rio de Žaneiro, Bog te mjerio“.

Zato meni ne trebaju više „časni“ porazi. Trebaju mi pobjede i ona osveta koju čekam dvadeset i četiri godine. Jer ova ekipa i ova generacija to i mogu i zaslužuju. Zato želim Argentini da dođe do finala. Od srca im to želim. Jer to je jedini način da se na ovom Svjetskom prvenstvu ponovo sretnu sa nama. A onda je sve moguće.

A je li moguće da mi dođemo do finala? Moguće jeste. A je li realno? U mamurno jutro šesnaestog juna to mi djeluje realnije nego ikad prije. I nije važno da li će se na tom putu isprječiti Nigerija i Iran, ili izrazito snažna Francuska, Njemačka ili u polufinalu sam domaćin kome se sve priprema za veliko slavlje.

Šta god bude i kako god da završi nakon ovog Mundijala sa strahopoštovanjem će se izgovarati imena i naših fudbalera kao što se izgovarana imena njihovih argentinskih protivnika. I to ne samo onih koji su već postali svjetske fudbalske vedete poput Džeke, Spahića ili Begovića. Već sada je izvjesno da Bešić neće igrati i naredne sezone u mađarskoj ligi nego u nekom neuporedivo kvalitetnijem, atraktivnijem i skupljem takmičenju. Jer kako je anonimni genije na društvenim mrežama već u poluvremenu primjetio „Voda pokriva 70% površine planete. Ostalo pokriva Muhamed Bešić“.

O genijalnosti Miralema Pjanića već se sve zna. Ovo takmičenje je prilika da ta genijalnost dobije konačni i neupitni certifikat. I uvjeren sam da i hoće i da će u narednim utakmicama bljesnuti pravim sjajem. I mogao bih ja tako nabrajati od Begovića do Džeke i za svakog našeg reprezentativca morao bih priznati da su odigrali barem u skladu sa svojim mogućnostima i na očekivanom nivou. A mnogi i iznad toga.

Zato ja ne odustajem od ove osvete koju sanjam 24 godine. A kad se sretnemo u finalu revanširaćemo im se ne samo za devedesetu i devedesete nego i za 15.juni 2014.godine. I to s kamatama.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s