Iščekivao sam punih šest godina novi album Dine Merlina i nisam imao pojma šta da iščekujem. Zato sam pouzdano znao da će prve reakcije, većine onih koji ga poslušaju, biti kako je Dino razočarao, kako to više nije to, kako se potrošio. Znao sam da će ti komentari biti puni tvrdnji kako su prethodni album i onaj prije njega bili prava remek djela i kako je zapravo i nemoguće da dostigne standarde koje je sam sebi tim albumima uspostavio. I ostale slične gluposti.

Kako drugačije nazvati takve komentare ako znamo da su ti isti i ti takvi na jednak način popljuvali i Dinin prethodni album, i onaj prije njega, i onaj prije, sve tamo negdje do neolita. Stvar je u tome da je problem u njihovom slušnom aparatu i njihovom estetskom ustroju. Naprosto ljudi ne mogu da pojme i shvate te pjesme na pravi način u trenutku kad se pojave. Jer nisu napravljene da ih “udare” na prvu i nisu “baždarene” za prosječno uho.

Da znate da se uopšte nisam prevario. Upravo takve reakcije i jeste doživio novi album „Hotel Nacional”. Ako i ima pohvala one nisu rezultat promišljene i pažljive analize pjesama niti istinskog oduševljenja onim što se čulo. Više su rezultat inercije i činjenice da bi jednako podržali bilo šta što bi izašlo iz Dinine radionice. Oduševljeno i nekritički.

A zbirka ovih jedanaest novih pjesama smjestila se negdje između te dvije vrste neshvaćanja, shvaćena za sada od strane svog kreatora i još par onih koji su imali strpljenja da se pažljivo zadube u taj Dinin filigranski rad. Čovjek je ovu ploču radio punih šest godina. Oblikovao, dorađivao i valjda je svakome jasno da nipošto ne bi pustio pred publiku niti jedan jedini ton, ni jedan jedini stih u koji apsolutno ne vjeruje.

I to je i meni bio signal da pažljivo idem tragom te Dinine vjere. Pokazalo se da je on postavio putokaze na putu do tog skrivenog muzičkog blaga za onoga ko bude imao strpljenja da ih prati. A takav neće ostati bez nagrade. Pjesme su tako višeslojne, sa toliko nenametljivih, a opet neophodnih ukrasa da ih je sve naprosto nemoguće pohvatati na prvo slušanje. Svaki naredni susret sa bilo kojom od ovih novih pjesama otkriva neki njen novi sloj i otvara vrata u novu dimenziju u kojoj možemo da je i spoznamo i osjetimo.

Zato će se svi ovi skeptici zaklinjati baš u ove Dinine pjesme kada se za četiri, ili šest ili deset godina pojavi novi album koji će, naravno, opet popljuvati. Samo što Dinu to očito više ne zanima. Kao i svaki živ čovjek nije imun na dopadanje, popularnosti i pohvale. Ne bi ni valjalo da jeste. Ali je ogromna stvar to što je došao u poziciju da može s pravom  popularnost da očekuje sa pjesmama koje su njega samog zadovoljile i s kojima nije pravio kompromise. Fakat jeste da on ne može ostati neshvaćeni genije jer već ima takav status da će njegove pjesme, kakve god bile, doći do ušiju slušalaca i to taman toliko puta koliko je neophodno da ih na pravi način dožive. A ovakvim pjesmama drugo i ne treba.

To je taj najveći uspjeh Dine Merlina u njegovoj karijeri. Da više ne mora da se pravda kao njegove brojne kolege koje pred svaki novi album imaju spremnu rečenicu „znate, nije ovo ono što bih ja radio za svoju dušu, ali publika to traži, shvatate?”. E ne, ne shvatam. A na svu sreću ne shvata i ne prihvata ni Dino Merlin. On je shvatio nešto drugo. Shvatio je da pjesme više vrijede i duže traju što ih manje diraš i prilagođavaš nekom imaginarnom ukusu publike. I vidi čuda, baš takve pjesme na kraju postanu publici omiljene.

Postaće to, bez ikakve sumnje i pjesme sa albuma „Hotel Nacional”. One se mogu nekome učiniti kao zbirke aforizama i mudrolija, ali one su naprosto zrelije jer je i Dino stariji i zreliji. Mogu se možda učiniti i oporije, ali to je samo zato što Dino gleda oko sebe i pjeva o onome što vidi. Na površini sve su one obične ljubavne pjesme, ali usudiš li se da zaroniš ispod površine shvatiš da tamo ima puno više života nogo što ti se sa sigurne obale čini.

I na svako slušanje osvajala me neka druga pjesma. Na prvo slušanje sam pomislio da smo najbolju pjesmu već čuli i da je to definitivno „Ruža”. Onda me opasno zaljuljala „Moja mala Židovka”. Pri kraju albuma, iz zasjede vas „napadne” prekrasna i premudra „Sve do medalje”. A onda mi se učini da je možda ipak, najjači momenat albuma naslovna pjesma „Hotel Nacional”. A nisu ni „Rane” bez svog šarma. Ma šta da ih nabrajam. Svaka od ovih jedanaest pjesama može biti prava za vas ovisno o trenutku u kojem je slušate, ovisno o vašem raspoloženju i frekvenciji na koju je vaša duša u tom trenutku podešena.

Dino je ove pjesme pravio po frekvenciji vlastite duše i ima pravo na to. Da biste ih na pravi način čuli morate i vi svoju dušu podesiti na pravu frekvenciju.