Ne samo jedanaestog jula

Nikada nisam pisao o Srebrenici. Tema me plašila i odbijala. Malo zato što je prevelika, malo zato što je preosjetljiva, a ponajviše zato što su svi imali ponešto da kažu o toj istoj temi, pa mi se nekako činilo da ne moram baš i ja da im se pridružim u ponavljanju opštih mjesta. A onda sam zamoljen da budem promotor Fikretu Hodžiću pri predstavljanju njegove knjige „…I ja sam iz Srebrenice“. I shvatio sam da postoji aspekt priče o Srebrenici o kojem je malo ili nimalo i govoreno i pisano.

Kada pišete o djelu neke javne ličnosti uvijek postoji opasnost da ono što ste prije toga znali ili tek načuli o toj osobi značajno oblikuje vaš stav  o njegovom ili njenom djelu. Kada bi iko od nas tvrdio da je imun na predrasude to bi samo značilo da je imun na zdravu razum. Predrasude su neizbježne. Stvar je u tome da ih se prepozna i bori protiv njih.

Pišući o knjizi Fikreta Hodžića „…i ja sam iz Srebrenice“ srećom nisam imao takvih problema. Premalo sam znao o tom čovjeku i premalo su nam se orbite dodirivale da bih imao bilo kakav čvrsto izgrađen stav o njemu. Bilo pozitivan, bilo negativan. I to mi je u znatnoj mjeri olakšalo posao. Mogao sam neopterećeno, otvorenog uma, a nadam se i otvorenog srca da pristupim toj knjizi.

I pročitao sam je u jednom dahu, za jedno popodne. Dijelom zato što to zaista nije neko obimno štivo, ali još više zato što je knjiga pisana onako kako bi vam je sam Fikret ispričao. Negdje uz kafu. Ne brinući se previše za hronologiju. Napuštajući široko korito osnovne priče i zavlačeći se u rukavce za koji vam se u prvi mah učini da ne vode nikuda, a onda vas ostave zatečene i bez daha.

I zato ja nisam mogao ustati se te „kafe“ dok mi Fikret nije do kraja ispričao svoju priču. Onako kako ju je on doživio i onako kako je on vjerovao da mora da se ispriča. Toga je i sam svjestan pa na jednom mjestu kaže: „Nisam ja posebno nadaren za sklapanje mudrih rečenica i pretvaranje misli i riječi u knjigu“ da bi malo kasnije objasnio zašto piše obrazloživši to ovako: „Ja pišem jer me svakog dana pritišće vlastita bol, bol mojih najdražih, onih koje imam i onih koje nemam.“

A čim kažeš „…i ja sam iz Srebrenice“ to već samo po sebi podrazumjeva da nemaš nekog dragog i neprebolnog. Da nemaš nekoga koga bi i danas valjda imao da ti ga nisu na silu oteli. A to je teret koji nije nikad lako nositi. I to je teret od koga ljudi zaziru i okreću glavu.

I to je jedna od najvećih vrijednosti ove knjige. Što progovara otvoreno i bez imalo ustručavanja o svakodnevnom malom zlu koje je uslijedilo nakon nepojmljivo velikog zla koje se Srebrenici desilo. I hrabro i drsko Fikret nas suočava sa našim vlastitim nepravdama i tjera nas da se stidimo zbog postupaka koje su drugi učinili. Tjera nas da se pitamo jesmo li i mi ponekad učinili sličnu nepravdu.

Te crtice o narandžastim čizmama ili profesorici koja ga procjenjuje po mjestu rođenja jesu zapravo po prvi put ispričana priča o Srebrenici nakon Srebrenice. I na čudesan način se isprepliću sa temama poput one kada vojnici UNPROFORA slikaju izgladnjele dječake u Srebrenici kako jedu bukovo lišće. Ništa ne uljepšava i ničega se ne boji. On je svoj strah ostavio negdje iza sebe. I zato je ovo hrabra knjiga. I zato je ovo neophodna knjiga.

Ovo je knjiga koja se ne mjeri aršinima književnosti pa je ni ja nisam tako mjerio. Ona ne treba da zabavi. Ona ne služi da pokaže spisateljski dar i elokvenciju. Ona upozorava. Ona zahtijeva. I ona ne da. Upozorava da i kada nismo dirketno odgovorni za neki zločin moramo paziti da svojim ponašanjem ne otvorimo ponovo tu ranu ostalu nakon zločina. Ona zahtijeva da prvo osjetimo i glad i strah i nemoć pa da onda sudimo. Ona ne da Srebrenicu poštujemo iz daljine, a od Srebrenice u našoj blizini okrećemo glavu. Ova knjiga svakog od nas hvata za bradu i tjera da je pogledamo u oči dok nam saopštava tu jednostavnu i bolnu istinu „… i ja sam iz Srebrenice“.

Fikret sebe u ovoj knjizi ne idealizuje. Ne pretvara se u romantičnog junaka i ne pretvara se da je nešto što nije. On faktografski šturo svoje postojanje svodi na nekoliko momenata. Zovem se Fikret. Iz Srebrenice sam. I kad je belaj uvijek najgore prođem. Ova poruka da najgore prođe kad je belaj koja se kao lajtmotiv provlači kroz njegovu knjigu postepeno prerasta u usud ne samo jednog dječaka, ne samo jednog grada, već cijelog jednog naroda.

Ovo je knjiga koja je morala biti napisana baš ovako kako je napisana. I Fikret je odradio svoj dio posla. Ovo je knjiga koja mora biti pročitana. E, to je već do vas. A siguran sam da će svako od vas koji pročitate ovu knjigu, poželjeti, kao što sam i ja poželio, da kaže „…i ja sam iz Srebrenice“. Bez obzira koje vam je mjesto rođenja upisano u dokumente. I to ne samo 11. jula. Ne samo 11.jula.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s