Našoj Centralnoj izbornoj komisiji mora se priznati da ima osjećaj za dramatičan izbor pravog trenutka (a valjda se zato i zovu izborna). Barem se tako može učiniti nekom objektivnom posmatraču sa strane koji ne bi mogao a da ne primjeti da su kandidati za ovogodišnje izbore konačno predstavljeni dan nakon finala Svjetskog prvenstva u fudbalu. I kao što u nedjelju naveče do zadnjeg momenta nismo znali u kojim će sastavima istrčati Njemačka i Argentina, tako ni u ponedjeljak ujutru nismo bili ništa pametniji po pitanju konačne odluke o ljudima koji će u trku za tri slobodna mjesta u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Odnosno, ostalo je otvoreno skoro do zadnjeg trenutka pitanje s kojim će kandidatom za ovu poziciju i da li će uopće sa svojim kandidatom izaći Savez za bolju budućnost.

I to mi je bilo najveće iznenađenje kada sam vidio da je Fahrudin Radončić odlučio da po drugi put okuša sreću u sudaru sa Bakirom, Cerićem i još nekoliko njih. Ukupno ih je sedam. Sedam patuljaka. Sedam samuraja. Sedam sekretara SKOJ-a. Ili, kako smo nekad kad se nije smjelo, govorili – Sedam samuraja SKOJ-a. I nisam od njih sedam slučajno pomenuo ovu trojicu. Ostali mogu biti tek, manje ili više zapažena scenografija.

Nemam nikakve insajderske informacije, ne družim se sa obavještajcima i ne ispijam kafe sa stranačkim moćnicima. Pokušao sam se poslužiti zdravim razumom, a zdrav razum mi je govorio da bih ja na Fahrinom mjestu izbjegavao novi pokušaj borbe za poziciju koja ionako ne nosi bilo kakvu stvarnu moć. Nekoliko faktora govorilo je tome u prilog. Kao prvo, i prošli put je izgubio, ma kako tijesno, ali je izgubio. Kao drugo pozicije njegove stranke su značajno oslabile u odnosu na izbore 2010.godine, što je vrlo jasno demonstrirano voljom birača na lokalnim izborima prije dvije godine. Možemo čak uvažiti i neospornu činjenicu da sam Radončić ima snažniju poziciju od vlastite stranke. Može on računati i da će biti nagrađen od strane nezadovoljnih građana jer je stao na stranu demonstranata ovog burnog proljeća. Ali sve to teško da može donijeti konačnu prevagu u ovoj trci u kojoj će mu dio glasova sigurno odnijeti i novi kandidat na političkoj sceni – Mustafa Cerić. Dobro, odnijeće on dio glasova i Izetbegoviću, ali SDA ipak ima to kompaktno glasačko tijelo koje se tokom prethodnih godina osipalo i osipalo i na kraju su ostali oni koji će uvijek glasati za kandidata ove stranke ma kako se on zvao.

Dio glasova, prvenstveno onih na koje računa Radončić, odnijeće i Sefer Halilović. Njih dvojica naprosto pretenduju na isti krug glasača. I kad se sve to sabere i oduzme vjerovao sam da će Radončić odigrati (za njega) mudar potez, odustati od kandidature i podržati Cerićevu kandidaturu. Time bi ostvario višestruku korist. Znatno bi mu porasle šanse da spriječi Izetbegovića da, po drugi put za redom uđe u Predsjedništvo, a dobio bi i Mustafinu neupitnu zahvalnost i podršku njegovih glasača kada su u pitanju izbori za parlamente na svim nivoima. I do zadnjeg trenutka stručni štab SBB-a krio je podatak o tome ko će za njih istrčati u špicu napada. Sad, da li je proradila čista sujeta i želja da se revanšira za poraz od prije četiri godine, ili su Radončićevi mentori alergični na ideju bilo kakve podrške Ceriću stvarno ne znam. A nije ni važno. Važno je da je svojom kandidaturom samo usložnio ionako komplikovanu situaciju oko izbora bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Ali bar mu se mora priznati da nije kalkulirao i bježao od prilike da se „izvaga“ pred glasačima. Onako kako Lagumdžija nikako da se procijeni. Samo još naivni vjeruju da je njegov kontinuirani niz izbora u državni parlament rezultat njegovog vlastitog političkog rejtinga, a ne podrška stranci iz koje dolazi. I opet će ući u Parlament i opet će izbjeći direktnu provjeru povjerenja koje on lično, kao Zlatko Lagumdžija, uživa među građanima. Istini za volju, ove godine je i Komšić napravo istu stvar, ali on je bar dva puta izlazio imenom i prezimenom pred građane i dva puta ubjedljivo pobjeđivao pa mu se nekako može i oprostiti sadašnje kalkuliranje.

A možda je čovjek, nakon dva mandata, samo shvatio koliko malo stvarnih poluga moći u svojim rukama drže članovi Predsjedništva, pa ga to više ni ne zanima. A koliko (ne)ozbiljno računa na to mjesto pokazao je izborom stranačkih kandidata. Ponudio je čak dva kandidata i tako pocijepao ionako ne baš impozantnu stranačku bazu. Neko ko ozbiljno računa na takvu poziciju ne bi, ni u ludilu, nudio dva kandidata. A još manje bi bio spreman da ponudi za hrvatskog člana predsjedništva gospođu o kojoj se osim imena i dva prezimena ne zna apsolutno ništa drugo. Kandidat za bošnjačkog člana Emir Suljagić jeste poznatiji, ali je poznato i njegovo insistiranje u vrijeme kampanje oko popisa da ga „niko ne može natjerati da bude Bošnjak“. Niko osim vlastite ambicije, očito.

A šta ćemo sa Bakirom koji hoće da bude „Bakir umjesto Bakira“? Sa Hadžiomerovićem? U prvi mah sam pomislio da je čovjek izigran i žrtvovan jer nema nikakve, ali baš nikakve, šanse u ovoj priči. A onda sam se presabrao. Šta on zapravo gubi neulaskom u Predsjedništvo? Ništa. Baš ništa. A samom kampanjom dobija jako puno jer će imati dovoljno prilike da radi na vlastitoj promociji i vraćanju popularnosti koja je bila znatno veća u vrijeme „60 minuta“ nego sada u rock’n’roll fazi sa grupom „Grafit“. Čak mi je i simpatična činjenica da neko iz svijeta rock’n’rolla uopće dođe u poziciju da se bori za glasove birača. Naravno da bi mi puno draže bilo da se Bakir pojavio kao nezavisni kandidat i time začepio usta svima koji su ga godinama prozivali za, za jednog novinara nepristojnu bliskost sa SDP-om. Ništa ne mijenja na suštini ni činjenica da je člansku kartu stranke dobio prije svega nekoliko dana.

Zato je Mirsad Kebo bio puno pametniji od njega i nastupa kao nezavisni kandidat. I on je svjestan da neće pobijediti, ali za njega je već pobjeda to što će ponovo sebi priskrbiti medijsku pažnju, a možda doći u priliku da, po oprobanom maniru, u neko doba, otvori i političku trgovinu. Ne bi me začudilo.

Imamo tu, naravno,  po svim procjenama najvećeg favorita, aktuelnog člana predsjedništva Bakira Izetbegovića. Na prošlim izborima, kada mu niko nije davao ni najmanje šansi, ja sam bio uvjeren u njegovu pobjedu. Danas, kada ga mnogi ponovo vide na tom mjestu, ja  više nisam tako siguran. Naprosto zbog slike koja u javnosti postoji o Bakiru Izetbegoviću. Uopće nije važno koliko ta slika odgovara činjeničnom stanju. Puno je važnija percepcija koju javnost ima o nekoj ličnosti nego realni pokazatelji o tome koliko neko dobro radi ili ne radi. E, tu percepciju su morali uvažiti u njegovoj stranci. I imati hrabrosti da iskorače izvan matrice po kojoj su nas navikli da se ponašaju.

Možda stvarno previše očekujem, ali volio bih da imam u ponudi nekoga za koga znam da će biti političar sa kičmom, srcem i jajima. Nekoga ko će staviti interes ove države ispred stranačkog interesa, ispred ličnog interesa i ispred interesa međunarodnog kapitala. Nekoga ko će pokazati zube stranim bankama, nekoga ko će otjerati MMF i nekoga ko će naša bogatstva vratiti u naše ruke. Nekoga poput mađarskog premijera, na primjer.