Jusufa Nurkića sam gledao nekoliko puta i bilo mi je već tada jasno da je on budućnost naše košarke. Niti sam kakav košarkaški stručnjak, niti sam to morao biti da bih spoznao tu jednostavnu istinu. Dečko je sa dvadeset godina zaigrao u Euroligi i draftovan je za NBA. I tada sam postao siguran da će Jusuf Nurkić postati veliki igrač. Ne samo zbog njegove impresivne konstitucije.
Veliki dečko Jusuf Nurkić mi je, međutim, na nedavno održanom Evropskom prvenstvu B divizije za igrače do 20 godina demonstrirao kako je veliki čovjek. Sportski novinari će pamtiti njegovi šest dabl – dabl učinaka na sedam utakmica na tom prvenstvu. Svršavaće na 34 koša na finalnoj utakmici, ali sve je to manje bitno u odnosu na njegov odnos prema reprezentaciji, prema državi za koju nastupa, prema saigračima i prema košarkaškoj igri uopšte.
To je ono zbog čega mu treba skinuti kapu. Momak kome su se širom otvorila vrata najjače lige na svijetu i koji iza sebe već ima značajnu minutažu u najjačem evropskom klupskom takmičenju bez imalo oklijevanja dolazi da igra za mladu reprezentaciju. U vrijeme kada košarkaši širom svijeta više ne žele da igraju ni za seniorsku selekciju kad iole sebi obezbijede egzistenciju.
Fascinantna je bila njegova želja za pobjedom i želja za podrškom iz publike. U rijetkim trenucima kada nije uništavao protivničke odbrane ili se nadnosio nad protivničke napadače animirao je publiku. Jasno je, bez imalo glume, demonstrirao koliko mu je stalo do reprezentacije i Bosne i Hercegovine.
Koliko mu je stalo do saigrača pokazao je na ceremoniji proglašenja najboljih. Iako je svima bilo jasno da je on najdominantniji igrač turnira svoju nagradu za najboljeg igrača ustupio je Erminu Dediću pokazujući rijetku sposobnost da nadraste sujetu i da takvim gestom dodatno učvrsti budućnost ove reprezentacije. A Dedić, kao i Nurkić jeste budućnost ove ekipe.
Još značajniji je njegov gest nakon što je prozvan da kao kapiten ove ekipe primi veliki pehar za pobjednika. Izveo je sa sobom svog saigrača Stefana Glogovca da ga zajedno prime. Ne mislim da je tu bilo neke kalkulacije. Nurkić je, očigledno, naprosto takav čovjek koji cijelim svojim bićem jeste svjestan i drugih oko sebe i ne dozvoljava samom sebi da se nađe na ego tripu čak i kad bi to bilo, ako ne već normalno, a ono barem očekivano i razumljivo. Ne, on naprosto osjeća fino i krhko tkanje ove zemlje čiji dres nosi. I zna da ta zemlja ima budućnosti samo ako je i Stefan bude osjećao koliko i Jusuf i zato je sa mladim Trebinjcem zajednički podigao pehar.
Znam ja da će mi Nurkić kao i Teletović nešto ranije priuštiti dosta neprospavanih noći u kojima ću čekati da vidim kako očitava lekcije iz košarkaške igre preplaćenim američkim zvijezdama. Ali, ma koliko mi košarkaška igra bila draga, zahvaljujući Nurkiću prisjetio sam se šta je to više od igre. A on to ima i od sveg srca mu želim da to nikad ne izgubi.