U priči o sarajevskoj pop rock školi napravljene su neizbježne greške i ponekad grubi previdi. I kada bi ih  jednom neko napravio te greške su u svakom narednom pričanju te priče ponavljane i umnožavane. Daleko da sam i sam bio imun na takve propuste i snosim dio krivice što je ta priča šupljikavo ispričana. Svi priču počinju sa “Indexima” i od tog trenutka taj voz ide po, manje više, regularnim šinama, dolazi i odlazi po redu vožnje i zadržava se na svim oni najznačajnijim i prepoznatljivim stanicama, dajući sad ovoj, sad onoj malo veći značaj, ali sve je to stvar nekih vlastitih afiniteta i ne narušava tkanje putovanja u cjelini. 

Ali velika, ogromna nepravda je napravljena u pogledu početne stanice. “Indexi” jesu nevjerovatno značajni i mnoge stvari su upravo sa njima počele. Mnoge, ali ne sve. I prije njih neki mladići i djevojke u Sarajevu tražili su se u onome što se tada nazivalo “beat” ili bitničkom muzikom. A ponegdje su ih naprosto označavali kao “električare”. Recimo “Lutalice” u kojima su “lutali” i Slobodan M. Kovačević i Slobodan Bodo Kovačević i njihova tadašnja pjevačica Gordana Magaš. Samo što je to tema za jednu drugu priču. 

Ovo je jedna prva priča o ljudima koji su pokušali da prekorače tu ogromnu provaliju između muzike koja se slula jučer i one koja će se slušati sutra. Njihova veličina i jeste u tome što su bili toliko spretni i talentovani da mogu da stoje jednom nogom uronjeni u zvuk San Rema i šlagera, a da pod drugom nogom osluškuju vibracije te potmule huke koja se neumitno i ka nama valjala i za koju će tek naknadno saznati da se zove rock’n’roll.

Sabahudin Kurt, Vedo Hamšić i Miralem Kruškić. Mora ih se pomenuti i treba ih zapamtiti. U nastojanju da ispravim tu vlastitu grubu grešku pozvao sam ih u svoju emisiju i pokušao novoj generaciji ispričati priču o njima. O Sabahudinu Kurtu se ponešto i znalo, ponajviše zahvaljujući činjenici da je bio naš prvi predstavnik na “Pjesmi Evrovizije”, ali malo ko se odvažio na dalje putešestvije kroz njegovu karijeru.

O MIralemu Kruškiću se nije znalo gotovo ništa i ti razgovori sa njim su neprocjenjivo bogatstvo koje sam uspio zgrnuti u tih par godina pred njegovu smrt. Dobrohotno je oprostio sve situacije u kojima su novinari propuštali da ga pomenu pišući i govoreći o sarajevskoj pop i rock sceni. Pokušao sam doprijeti i do trećeg od tri mušketira iz naše rock praistorije. Do Vede Hamšića. Bazuspješno. Tvrdoglavo je odbijao svaki pokušaj da ga se uvuče u tu priču. Ko će ga znati da li je bio povrijeđen dugogodišnjom ignorancijom. Da li je čitavu tu priču naprosto htio da ostavi iza sebe, ili mu se naprosto nije dalo da se bakće sa novinarima i njihovom na momente nepristojnom znatiželjom. Niko nikad više neće ni saznati. Vedo Hamšić je prije nekoliko dana i sam preminuo. I uskratio mi pravo na izvinjenje i pravo na oprost.

I svi su se odjednom sjetili njegovog velikog hita od prije pedeset godina, pjesme “Četiri mladića idu s Trebevića”. A on je bio puno više od “čuda od jednog hita”. Snimao je ploče u vrijeme kada je to bio podvig svoje vrste. Paralelno sa muzikom otkrivao je talenat da se izrazi u likovnoj umjetnosti i arhitekturi. Niti je htio niti je mogao da svaštari. Zato je muzika postala i ostala ljubav iz mladosti s kojim bi tek, tu i tamo, prevario svakodnevnicu. 

Vedo je zaslužio da ga ovaj grad pamti. Zbog te priče na čijem je samo početku stajao. I zaslužio je da mu ovaj grad pokloni ulicu. Ne neku velelepnu, žigosanu trgovačkim centrima i izniklim monstrumima od stakla i betona. Nekako mi sasvim zgodno i simbolično djeluje mogućnost da njegovo ime ponese neka od onih uskih i strmih ulica koje se baš sa Trebevića spuštaju ka gradu kome je poklonio cijelog sebe. I da tako zauvijek ostane mlad, nasmijan, nezaustavljiv, zamrznut u tom trenutku neke šezdeset četvrte ili pete dok silazi niz Trebević i zauvijek u tih nekoliko strofa prenosi duh jedne mladosti kojoj je i sam pripadao i koja je toliko toga promjenila kada su ta četiri mladića konačno sišla s Trebevića.