Ako  mi se išta više gadi od pljuvačke olimpijade organizovane protiv Ede Maajke ovih dana, onda je to licemjerstvo onih koji su iznenađeni  takvim iživljavanjem po  društvenim mrežama i zgražavaju se nad tim iz neupitne sigurnosti  anonimnosti. Njihove djevičanski rumene uši dodatno su zarudile kada je u orkestarirani napad na ovog repera uključen i inovativni stavak o njegovoj naklonosti Jevrejima. Stavak koji se nevjerovatno brzo pretvorio u krešendo antisemitizma.

Na stranu to što je krajnje besmisleno osuđivati nekoga za bilo kakvu naklonost, pa i naklonost prema Jevrejima i što bi mržnja kao takva trebala biti predmet osude. Na stranu, kažem to, ali Edo Maajka ne iskazuje nikakvu naklonost prema Jevrejima kao što nikada nije iskazivao naklonost prema bilo kakvoj etničkoj, nacionalnoj, rasnoj ili bilo kojoj drugoj skupini utemeljenoj na elementima na koje pripadnici te skupine nisu mogli uticati. On svoju naklonost vrlo jasno iskazuje spram drugog ljudskog bića, koje sasvim slučajno, jeste Jevrejka. Mogla je biti i Palestinka, ili Litvanka ili stanovnica Papue Nove Gvineje. Ne vjerujem da bi to išta promijenilo u njegovom svjetonazoru.

Naši svjetonazori su ono što mene brine. Ta vijekovima trenira sposobnost da svijet mjerimo na dva kantara. To me brine. To što nam sasvim odgovara kad na jednom kantaru posve precizno odvaga šovinizam i ksenofobiju u Hrvatskoj u kojoj je Edo godinama živio. A još više to što se podigne i „kuka i motika“ kad na taj isti kantar stavi našu vlastitu netrpeljivost prema drugom i drugačijem. Ili da pojednostavim do kraja. Kakvi smo to mi ljudi ako nam neko odgovara samo dok je naš i ponaša se kao naš? Kakvi smo to ljudi ako smo spremni da linčujemo svakoga ko pokuša biti malo svoj.

Prije deset godina kada je Severina tražeći izlaz iz afere sa problematičnim filmskim radovima opičila po Edi stihovima „hrvatski reperi dignite hajku/onaj kuhar vam uze pos’o/djeca slušaju krivu Maajku“ svima nam je to zasmetalo. I s pravom nam je zasmetalo. Zašto bi nečija etnička pripadnost trebala predstavljati hendikep?

I zašto nečije opredjeljenje ne bi moglo biti stvar izbora. Svako opedjeljenje pa i ono nacionalno i ono vjersko. Kao što svako ima pravo da bude Bošnjak ili Hrvat ima jednako pravo da postane Jevrej. Samo ako to želi. Ili da tu vrstu vjerskog i nacionalnog identita smatra u svom životu krajnje irelevantnom onako kako to čini Edo Maajka. Ne bih imao ni najmanje problema s tim i da je odlučio da zaista postane Jevrej, kao što nije. A sadašnja situacija je time apsurdnija jer zapjenjeni branioci nacionalnog identiteta pucaju u pogrešnu metu. Edo Maajka je po nacionalnosti reper, pjesnik i zaljubljeni muškarac. Pretpostavljam da njemu više od toga ne treba, a ne bi trebalo ni nama biti bitno.

Takođe, u čitavoj priči me nerviraju i nategnute teze o „bošnjačkom antisemitizmu“ i „bošnjačkom fašizmu“. Kao da autori takvih tekstova vježbaju mazohističku verziju tolerancije u euforičnom nastojanju da dokažu kako smo eto svi isti i da smo „svi ista govna“ što bi rekla „Dubioza kolektiv“. E, nismo. Ne postoji nešto kao fašizam sa nacionalnim predznakom. Ne postoji ni antisemitizam sa nacionalnim predznakom. Jer ako kažeš „bošnjački fašizam“ impliciraš da neko nešto radi zato što je Bošnjak i u ime Bošnjaka. Fašizam i antisemitizam su nadnacionalni pojmovi i  nadnacionalno zlo i oni koji ih prakticiraju mogu, eventualno, pripadati naciji idiota, kretena i debila, a da pri tome uopće ne mislim na osobe koje imaju klinički dijagnosticirane psihičke poremećaje. Ovde se radi o ljudima koji su idioti po izboru.

I zapravo čitava ova frtutma i svodi se na pravo na izbor. Pravo da sam sebi izabereš koga ćeš da voliš i s kim ćeš da živiš. Pravo da izabereš gdje ćeš da živiš. Pravo da izabereš u šta ćeš da vjeruješ, kao i pravo da uopšte ne vjeruješ. I pravo da budeš protiv uvjerenja većine i protiv pravila koja nalaže tradicija. Predivan apsurd u priči o vjerskim fundamentalistima i jeste sadržan u činjenici da su utemeljitelji vjera koje oni nastoje tako fanatično održati okamenjenima uvijek bili ljudi koji su ustajali protiv dotašnjeg vjerovanja i odbacivali vjeru svojih predaka. Ali bolje da im ja to ne obrazlažem detaljnije jer bih mogao i sam postati meta nekih novih izljeva mržnje.

I da zaključim. Edo Maajka kao što ne smije biti žrtva fašističkog orgijanja mržnjom zadojenih spodoba iz cyber svemira, jednako tako ne smije postati ni kolateralna šteta i oružje u nečijim tuđim ideološkim ratovima. Pustite čovjeka da živi život i ako već treba po nečemu da ga pamtimo – pamtimo ga po pjesmama njegovim.