Nije lako pisati o diskografskom dijelu Šerbedžijine karijere. Jer Rade Šerbedžija je, prvenstveno i iznad svega glumac, a to što je u posljednjih četiri decenije, znao, povremeno snimiti i pokoju pjesmu bilo je tek začin glavnom jelu. A navršilo se punih četrdeset godina od kada je zamolio Ines da se ne daje baš tako lako. Nemam nikakvih pouzdanih podataka o tome da li ga je Ines baš poslušala. Ali mis mo ga nakon toga, slušali i te kako.

A i njemu se osladilo. Albumi su se pojavljivali u napravilnim intervalima, ali su svi oni zajedno, kada ih danas preslušate u kontinuitetu pričali jednu neprekinutu priču kojoj se, hvala Bogu, još ne nazire kraj. Možda tek pauza i rekapitulacija kakvu je napravio sada sa čak dva albuma koja je uradio sa sastavom „Zapadni kolodvor“. I to jedan obični i jedan dvostruki album. Kao da je Štulić, na primjer.

I mada ni jedan od tih albuma nema zvanično naziv kompilacije oni to jesu. I to nije čudno za koncertni album, jer na koncertima se ionako izvode sve same poznate pjesme. Puno je veće iznenađenje što je kompilacijski koncipiran i studijski album „Vrijeme je, draga, vrijeme je“. To se ne vidi na prvi pogled i na prvo slušanje. Možda čak ni kasnije za one koji ne prate baš pažljivo Šerbedžijin opus. Nisu to nikako njegovi najveći uspjesi. Zapravo se čini kako je Šerbedžija zagrabio u svoje dosadašnje stvaralaštvo i odlučio da nekim pjesmama pruži novu priliku.

Samo je prva i naslovna posve nova. Već naredna „Meni se dušo od tebe ne rastaje“ koja je i izabrana za najavni singl jeste, doduše, nova u njegovom opusu, ali pjesmu znamo u izvođenju njenog autora Branimira Štulića. Istina je, ipak, da joj je Šerbedžija dao jedan dodatni poticaj i otpjevao je onako kako mi se čini da je oduvijek trebala biti otpjevana.

Procijenio je da neke pjesme nisu na pravi način ni odslušane pa je ponovio čak tri sa malo poznatog albuma „Zaboravi“ iz 1995.godine. Album je, naprosto izašao u nevrijeme i nije našao put do svih kojima ga je Šerbedžija namijenio. Zato su se ponovo na jednom njegovom ostvarenju našle i pjesme „Već sam ti pričao to“, „Povratak ratnika“ i „Vinkovci“. I dobro je da jesu jer ih vrijedi poslušati.

Kao i „Kneginjicu“ koja je prvobitno objavljena još 1991.godine na albumu „Ne budim te tek tako“. Lično mislim da se radi o jednoj od najljepših i najčudnijih ljubavnih pjesama i drago mi je što ju je Šerbedžija ponovo snimio i to u neuporedivo boljem aranžmanu. Nije mi drago, međutim, što je ijekavizirao originalni tekst. Kada ju je prvi put radio to nije učinio i ne vidim neku prijeku potrebu da se to učini dvadeset i tri godine kasnije.

Posebno ipak raduje što je uvrstio dvije festivalske pjesme iz osamdesetih. Gotovo nepoznate. Kao prva „Panonske trešnje“ koje je izveo 1983.godine na Jedanaestom festivalu tamburaške muzike Jugoslavije održanom u Osijeku. Ta pjesma zvuči i danas kao posve nova. Ali meni je ipak puno upečatljivija ona druga koju nam je ponudio pod nazivom „Moj otac“. Kad sam vidio spisak pjesama nadao sam se da je to baš ona pjesma o ocu koju je izveo na zagrebačkom festivalu 1986.godine kada se zvala „Gledaj uz rijeku pravo“. I bio sam u pravu.

Ta pjesma zapravo nosi bit ovog albuma, a to je da odiše nostalgijom. Ali ne nostalgijom kako je obično doživljavamo gledanom kroz ružičastu dioptriju nekritičkog oduševljavanja svim onim što je bilo. U ovoj pjesmi, a i večini pjesama sa albuma Šerbedžija nema iluzija o tome da su to bila neka bezgrešna vremena. On samo dozvoljava da naslutimo da smo možda nekada znali kako da budemo bolji ljudi u gorim vremenima.

I mada bi se takav pristup još više mogao očekivati od koncertnog albuma to nije slučaj. Koncertni album sniman na nastupima prošle godine u potpunosti je ovovremenski makar i nosio neke neizbježne davne momente kao što je „Ne daj se Ines“. Većina materijala je aktuelna, sa probranim gostima i pružanjem prilike i sastavu „Zapadni kolodvor“ da iskaže svoje autorske potencijale.