Proteklih nekoliko dana pratili smo tragediju koja je zadesila trideset i četiri zenička rudara zatočena u rudniku Raspotočje kad se planina iznad njih pomjerila. Akcija spašavanja je bila uspješna za njih dvadeset i devet. Za petoricu nije. A onda su tu petoricu, po hitnom postupku i uz degutantnu dozu patetike maksimalno zloupotrijebili brojni lideri svega i svačega i upućivali izraze saučešća, svoje profilne slike na društvenim mrežama zamijenili drsko i bezobrazno slikama spašenih rudara i uplakanih porodica i onih što su spašeni i oni što nisu.
A da ih sad pitate za imena ljudi koji su stradali u utrobi zemlje zatekli bi se u čudu. Zar ti ljudi uopšte imaju imena? Zar oni nisu naprosto – rudari? Mitska bića zaostala iz socrealističkih udžbenika nekog prošlog vremena. E, pa da znate imaju imena. Zapamtite ih. Nije stradalo pet rudara u Raspotočju. Nastradali su, poimenice, Mehmed Dizdarević, Mehmedalija Halilović, Fahir Halač, Fejzo Isaković i Hajrudin Bradarac.
Svaki je imao nekoga ko ga je čekao. Svakome od njih je neko prije silaska u jamu prošaputao „sretno”. I svako od njih je silazeći u mrak ispod planine maštao o stvarima koje će uraditi kad se vrati na površinu. Pravili su planove šta će od svoje rudarske crkavice kad je konačno dobiju. Hajrudin nije dočekao ni da dobije tu svoju prvu rudarsku platu. Prvog septembra je prvi put sišao u jamu i nije dočekao da petog izađe iz nje sa svojih dvadeset i devet nešto sretnijih kolega.
Nešto sretnijih, ali ne pretjerano. To što su ovaj put preživjeli uopšte ne znači da su izvan opasnosti. Dok god budu radili ovaj posao koji rade i dok god se u ovoj državi njihova profesija bude tretiralo ovako kako se tretira oni će, silazeći u utrobu zemlje, svaki put igrati svojevrsni “bosanski rulet” sa sve manje sigurnosti da će ih sreća i dalje služiti.
Niko ne razmišlja o sigurnosti ovih ljudi. Rudari su dobri za slikanje. Odlični su da se potroše u predizbornoj kampanji kao simbol. Ne d’o Bog da neki političar zaista pokuša doznati nešto o uslovima u kojima rade i u kojima žive. To bi samo devalviralo vrijednost simbola.
Znate li da smo kolektivno decenijama živjeli u zabludi da je lik sa deset novih dinara, ili sa hiljadu starih dinara Alija Sirotanović. A ispostavilo se, da je taj lik neko drugi, a ne Alija Sirotanović kako su nas uvjeravali i kako smo vjerovali? Alija je bio simbol radnika sa velikim R i rudara sa još većim R. Čuven je po svojoj izjavi kada je tražio veću lopatu. Manje je poznata njegova rečenica izgovorena kada su ga pitali kako da mu okreče plafon u stanu, a on odgovorio “Drap, kao nebo”. I nije važno je li ta anegdota izmišljena, ili ne. Ona savršeno oslikava sudbinu rudara kojima nebo nikada nije plavo.
Svi su znali za Aliju, ali niko nije uzviknuo da je car gol i da na hiljadarci nije Alija. Naprosto Alija nije bio dovoljno lijep po standardima tadašnje političke elite da bi našao svoje mjesto u novčanicima. Ta će nepravda biti donekle ispravljena kada se 1987.godine zaista i nađe na jednoj novčanici, ali tada to već nikome više nije bilo važno u vremenima kada se sve rušilo oko nas. Ostalo je to jedna od najvećih neotkrivenih zabluda naše prošlosti.
Samo što to nije samo naša prošlost. To je i naša sadašnjost. Odnos prema rudarima se nije ni za milimetar promijenio. Oni umjesto nas i dalje silaze u predsoblje pakla, a mi i dalje ne znamo njihova imena. Oni, ako imaju sreću izađu iz svojih jama u kojima treniraju za konačni silazak pod zemlju. Izađu garavih lica, ali u ovoj priči jedini izlaze čistog obraza.