Uredno izlazim na izbore i uredno nekome dam svoj glas u nadi da će biti bolje. Ali sve češće u glavi čujem i glas starog cinika Oscara Wilde-a koji je, parafraziraću, svojevremeno lucidno napisao o izborima sljedeće: „Kad bi izbori išta mogli promijeniti zar mislite da bi nam bilo dopušteno da glasamo“.

E sad, nama ne samo da dopuštaju, nego nas čak i potiču na to da svake dvije godine (ni tu nismo kao normalan svijet) odigramo taj demokratski igrokaz u kojem mi prividno kao nešto, odnosno nekoga biramo. I gdje je tu kvaka? Kvaka je obično na vratima, ali u ovom slučaju u prividu. Biramo mi, biramo. Ali onako kao što biramo pobjednika nekog reallity show programa. Mi kao odlučujemo ko ostaje, a ko napušta arenu, ali sve i dalje nadgleda Veliki Brat.

Demokratija, a pogotovo parlamentarna, a pogotovo zamišljena kako je zamišljena u Bosni i Hercegovini definitivno ne predstavlja ni savršen ni dovršen sistem. Tu manjkavost primjetio je još prije 2 i po hiljade godina dečko po imenu Platon kada se zgrozio nad činjenicom da tri čobana mogu donijeti odluku potpuno suprotnu od one koju bi on i Sokrat predložili. Jedan čovjek – jedan glas. Ili što bi Balašević u jednoj pjesmi dodao „doktor nauka il’ čoban, svi ste samo glasaćki listići“.

A nije uopšte problem u čobanima. Problem je u ovcama. Ima jedna sjajna definicija demokratije koja kaže da vam je to kao kad dva vuka i ovca odlučuju šta će večerati. Ponekad mi se čini da mi imamo takve ovce da bi one i sama glasale za bravetinu na meniju. Važno je da su imale priliku glasati.

Tako su ovce i u nedjelju glasale, vukovi spremali trpezu i sve je bilo kao i prilikom desetak prethodnih izbornih šarada. Tu uopšte više nije važno ko pobjeđuje. Jer odavno sam primjetio poraznu činjenicu da nije dovoljno da imaš izbore da bi imao izbora. Mi izbora nemamo. Mi kao glasači, uopšte nemamo mehanizme da neke ljude eliminišemo iz politike.

Kako god mi glasali postoje mehanizmi kojima će stranke nagraditi svoje odane kadrove ma koliko ovi bili omraženi kod glasača. Zato nam se i može desiti da za neke ljude glasa tek njihova uža familija (i to ne sva), a oni opet zasjednu u parlamente. Ima taj tajni mehanizam, ta čarobna riječ zvana kompenzacijski mandati. Ove velike (umalo greškom ne napisah ozbiljne) stranke uvijek znaju da će na svim nivoima, zahvaljujući prekomplikovanoj postizbornoj matematici dobiti nekoliko tih kompenzacionih mandata smislile su sistem u kojem o takvim mandatima uopšte ne odlučuje glasač nego stranka. Oni naprave listu za kompenzacione mandate i tamo lociraju ljude za koje žele da ih gledaju u zakonodavnoj vlasti, i to tako da to nema nikakve, ali baš nikakve veze sa izborima. I onda glasamo za jedne, a gledamo druge ljude u politici. I sve po zakonu. Tom nakaradnom izbornom zakonu u Bosni i Hercegovini.

I onda se pitam zašto ne promjenimo taj zakon. Evo ja predlažem da ga promijenimo. Kako? Pa tako da otvorimo potpuno i do kraja sve liste. Da mandate dajemo ljudima. Ako neki parlament broji 30 ljudi, zašto ja kao glasač ne bih imao pravo sa svih ponuđenih listi i među nezavisnim kandidatima da proberem trideset ljudi za koje vjerujem da bi najbolje obavljali taj posao. I onda trideset kandidata, sa najvećim brojem glasova dobijaju mandat da nas vode naredne četiri godine. Neovisno o tome kojoj stranci pripadaju.

U zemlji partokratije u kakvoj živimo, stranke se busaju u prsa zbog činjenice da možemo na njihovim listama da biramo kandidate koji nam se najviše sviđaju (a već godinama se zalažu da se to ukine). Šta to zapravo znači? To znači da kad na izborima pravim tu političku salatu sada mogu da proberem paradajz iz gajbe, i da biram one najmanje trule plodove. Ali nema nikakve šanse da toj salati dodam malo luka, paprike ili kupusa. Za našu parlamentalnu salatu ja imam pravo da izaberem samo jedan sastojak. Ni ulja, ni sirćeta ni soli. Samo luk. Ili samo paradajz. Ili samo brokula.

Shvatam ja zašto stranke zaziru od ovakvog sistema. One bi onda ostale bez svih tih poluga vlasti kada bi građani direktno kandidatima davali mandat. Ostali bi bez mogućnosti da protežiraju svoje stranačke miljenike i građani bi im rekli kome u njihovim redovima zapravo vjeruju. A to niti žele niti će dozvoliti. I zato ćemo se mi igrati i dalje demokratije i pretvarati se da nešto na svake dvije godine odlučujemo.

A zar zaista vjerujete da bi nas pustili da glasamo da izbori išta mogu promijeniti.