Ibro Dirka ili Giulianno Pike

Stvarno se može lako desiti da prestanem čitati autobiografije domaćih rock stvaralaca. Nakon što me prošle godine Mića Vukašinović ostavio prilično hladnim poslije čitanja njegovog životopisa „Sexualno nemoralan tip“ nešto slično mi se desilo i kad sam pročitao životnu priču dr. Neleta Karajlića nazvanu „Fajront u Sarajevu“.

To je njegov život, njegova priča i ne sporim mu pravo da stvari gleda iz svoje perspektive (mada ću i o tome imati šta reći), ali mi je naprosto nedostajalo više mesa na kosturu osnovne priče. Više začina da bi to jelo koje nam je servirao bilo baš ukusno. A šta mi je on ponudio? Podatke koje sam manje – više i sam znao, bez onog dodatnog odnosa prema pjesmama koje samo njihov autor može imati. Nije mi dao da zavirim iza zavjese koja dijeli pjesmu koju imamo ispred sebe od tajanstvenog sobička u kojem je nekim volšebnim alhemijskim postupkom ta pjesma nastajala.

Sve ono što je on napisao o svojim pjesmama i sam sam već mnogo puta napisao, a isto bi mogao napisati i neki istoričar popularne kulture koji bi za 320 godina pisao o njihovom stvaralaštvu. A možda on ni ne osjeća te pjesme kao svoje, jer ih je većinom i pisao Davor Sučić ili Sejo Sexon. Čovjek za koga Nele nimalo uvijeno priznaje kako mu je od najranijeg djetinjstva bio i uzor i idol, a usput i komšija.

A sam Nele u ovoj knjizi djeluje kao neka čudna mješavina likova iz njihovih pjesama. Čas je kao Ibro Dirka koji bi rado ponovo „kao Garry Cooper“ ušao u tu kafanu u kojoj najavljuje fajront. Sluteći da mu nakon toga na licu ne bi bilo „sjene koja tugu pravi“ jer bi konačno sam sebi priznao da „mahalu, sevdah nije mog’o da zaboravi“. Nakon čitanja takvih pasaža Nele ti biva drag i nekako tvoj, kakav je uvijek i bio. A onda…

A onda on postane Giulianno Pike. I prema Sarajevu se ponaša upravo kako se taj njegov lik ponašao prema onoj nesretnici koju je zaveo „u mraku, u velikom parku“. Kao da se stidi te velike ljubavi koja je postojala između njega i tog Sarajeva pa onda za gradom kojem je dao puno i gradom koji je njemu dao još više, vikne „probušeni dolar“.

I time ne prlja i ne negira samo taj grad nego i samog sebe i ono u što je vjerovao i što je osjećao u vrijeme te velike ljubavi. Ovu knjigu kao da je pisao razočarani supružnik nakon razvoda. Sve mu nešto smeta što mu nikada nije smetalo. Sva je to knjiga od naknadne pameti i pokušaja da se iskorijeni i pomisao na neku davnu ljubav čak i u naznakama. Kao i u tim pričama razvedenih bračnih drugova on je, naravno, bio taj koji se nesebično davao i beuzslovno volio. A ona je, naravno, kalkulirala i iskorištavala ga.

Samo što ga ja razumijem. Kako bi drugačije svoju sadašnju poziciju opravdao pred samim sobom, a da ne prikaže to isto Sarajevo kao mjesto u kojem se nije moglo zajednički živjeti. Da ne iskonstruiše priču u kojoj je sve to bila samo zabluda u koju su vjerovali njegovi naivni sunarodnjaci jedne nacije, a svi pripadnici drugih nacija su samo čekali pravi trenutak za svoj divlji i krvavi pir.

Knjiga „Fajront u Sarajevu“ jeste autobiografija, ali ne samo autobiografija. Ona je i filozofski traktat o usudu Balkana gdje su Srbi uvijek oni izigrani i izdani. Ona je i pomalo paranoična teorija zavjere zasnovana na argumentima koji mogu biti dobrodržeći jedino za kafanskim stolom. Ona je sve samo nije dobra knjiga. Bar ne u onako kako bih očekivao da bude dobra kada je napiše jedan od rodonačelnika „novog primitivizma“.

Oprostio bih mu ja sve ideološke zablude i sva nacionalistička baljezganja da je samo sačuvao to zrno duha i stila u svojim rečenicama. A nije. Napisao je knjigu koju sam sa zanimanjem čitao samo zato što je govorila o gradu u kojem smo obojica živjeli, o vremenu u kojem smo obojica živjeli i o ljudima sa kojima smo obojica živjeli. I ako sam ostavljao u rezervi mogućnost da je Nele onakav kakvog sam ga upamtio i da je sve ovo lupetanje samo uvod u njegov veliki konačni fol kojim će nas sve natjerati na smijeh, nakon čitanja knjige „Fajront u Sarajevu“ morao sam sam sebi da priznam da to više nije onaj isti čovjek kojeg sam poznavao. Dobro, ljudi se mijenjaju reći ćete vi. A možda ih samo nismo dovoljno dobro poznavali, odgovorio bih ja.

Zato znam da je naziv ove knjige posve pogrešan. Nije još niko upalio svjetla za fajront u Sarajevu. Samo što, moj Nele, ti i ako uđeš nekad u tu kafanu tamo nećeš prepoznati nikoga svoga niti će tebe iko prepoznati. I sam si se odrekao prava da kažeš ono legendarno „Ozrenka, daj nam dvije pive, i reci, boga ti, muzici malo tiše“.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s