Navršilo se dvadeset godina od smrti Milana Mladenovića. Desilo se to u trenutku kad sam bio u najboljim godinama u najgore vrijeme. Desilo se to u trenutku kada je, početkom tog novembra 1994.godine, na ulicama mog grada nasilna smrt bila svakodnevna i masovna pojava da se odavno počelo, umjesto o imenima poginulih, govoriti o brojkama. Toliko i toliko mrtvih i toliko i toliko ranjenih. Pitanje je koliko je u takvoj situaciji uopšte bilo umjesno govoriti o smrti jednog rokera. Rokera kome, u tom i takvom trenutku, uopšte u prilog nije išla ni prosta činjenica da je živio i umro u Beogradu.

Mada je to sa njegovim mjestom boravka bio tek privid važan samo birokratima ušančenim iza šaltera koji bi najradije da postojanje svakog od nas svedu tek na nekoliko provjerljivih činjenica u matičnim knjigama. Ako ćemo pravo Milan ne da nije pripadao Beogradu nego čak ni ovom svijetu onakvom kako ga zamišljamo. To se moglo osjetiti u njegovim pjesmama, ali je i cijela njegova pojava slala upravo takvu poruku. Kao da je samo napola prisutan i čeka taj voz koji će ga odvesti ko zna gdje. Taj voz koji kasni, ali koji će sigurno doći. Bio je uvjeren u to. I ukrcao se na njega 5.novembra 1994.godine okončavši tako priču o grupi „Ekatarina velika”, jednom od najuticajnijih i najneobičnijih rock sastava sa kraja prošloga vijeka.

Rođen je u Sarajevu, ali niti je kada posebno isticao taj podatak, niti je pokušavao da ga sakrije. Bilo je to nešto na šta on nije mogao uticati. Ali to jeste uticalo na njega. Negdje u njegovom stvaralačkom biću pohranjen je taj „kristal od sećanja”, to „Sarajevo od blata i snega” kako ga je sam opjevao u jednoj od pjesama. I nesumnjivo je uticalo na njega.

A tek kasnije, tek mnogo kasnije otkrilo se koliko su zapravo on i njegov sastav uticali na druge. Oni su vjerovatno jedini rock sastav sa ovih prostora koji je uspio da jedan u suštini hermetičan i nimalo komercijalan umjetnički izraz približi širokoj publici. Kroz njihove stihove se teško probijalo i nikada niste mogli biti sigurni je li to baš to o čemu vam Milan pjeva ili on pjeva o jednom misleći na nešto sasvim drugo. Njegova poezija nipošto nije bila pitka. Bila je poput gorkog i oporog lijeka koji se naprosto mora popiti.

I nekad pomislim da smo dobili tog lijeka u većim dozama, da smo bili spremni da ga prihvatimo u većim dozama, možda bi zapravo sve bilo drugačije. I kada sam u uvodnim scenama filma „U zemlji krvi i meda” čuo u pozadini sa radija poznate zvukove i poruku „ovo je zemlja za nas/ovo je zemlja za sve moje ljude” sve mi se nekako sklopilo. Shvatio sam da je Milan svojim pjesmama branio neodbranjivo. A ima li plemenitije borbe od one kad se borite za unaprijed izgubljen cilj.

Teško da bi ga se moglo smatrati direktno politički angažovanim poput Džonija, ali od albuma „Ljubav” preko proročanskog „Par godina za nas”, pa do ploče-vapaja „Dum dum” on nam je kroz pjesme slao šifrirane poruke. Koje ili nismo znali protumačiti ili, ako smo i znali, nije nas bilo briga. Mi smo plesali i glupo vjerovali da se ta poruka sa koncertnih podijuma daleko čuje. A ona je dobacivala, u najboljem slučaju do vrata dvorane u kojoj se taj koncert održavao.

I nije Milana ubila bolest kako stoji u zvaničnim ljekarskim dokumentima. Ubila ga je stvarnost. Kada je shvatio da za „Ekatarinu veliku” nema više mjesta u toj stvarnosti napravio je veliki plan za bijeg. Nakon što je on otišao pridružio mu se i ostatak ekipe. I hoću da vjerujem da su našli bolje mjesto. Ne bolje mjesto u smislu kako to propovjedaju svete knjige. Naprosto bolje mjesto za svirku. I nadam se da će gore u publici i za mene biti mjesta. I to ne baš predaleko od bine