Proteza duši, make up na leš

Nostalgija vam je rijetko kurentna roba sa kojom skoro pa da i ne možete promašiti na tržištu. Naprosto to je tako i samo bi idiot propustio zicer kakav je četrdesetogodišnjica prvih diskografskih radova „Bijelog dugmeta“. Ja sam čak sam očekivao da će lovci na nostalgiju još ranije reagovati. Prvo sam mislio da će obilježiti četiri decenije od donošenja odluke da se sastav zove „Bijelo dugme“, a zna se da je tačan datum te odluke smješten na 1.1.1974.godine. Pa sam mislio da će obilježiti izlazak prvog singla krajem marta. A kad su svi ti datumi prošli kuglica ovog rokersko-istorijskog ruleta zaustavila se na 14.novembru kako bi se jubilej smjestio na datum izlaska prvog albuma „Kad bi bio bijelo dugme“. Mada, čisto radi preciznosti treba naglasiti da se taj album, zapravo, pojavio 18.novembra te iste 1974.godine.

A kada se pojavio predstavljao je i iznenađenje i osvježenje i revoluciju. Sada imamo opet jedno njihovo izdanje, ali nema tu ni iznenađenja ni osvježenja, a ponajmanje revolucije. Ima luksuza, eksluzive i nostalgije. Objavljen je naime ekskluzivni i luksuzni box sa 9 vinilnih ploča na kojima se nalaze svi studijski albumi ovog sastava, plus prvi singl, plus intervju sa Bregovićem, plus knjiga i plus neobjavljene fotografije. I još povrh svega u posjed takvog luksuznog seta moći će doći tek hiljadu sretnika spremnih da odvoje nešto preko petsto maraka za pomenuto zadovoljstvo.

Ćeif je ćeif, a ni jedan ćeif nije skup. Sigurno je da će se među onima koji će odbrojati dvije trećine prosječne bosanske plate za ploče koje su već čuli i koje vjerovatno i imaju u diskoteci, naći i poneki pravi zaljubljenik u ovaj bend. Neko ko odavno balansira na tankoj liniji koja dijeli fana od fanatika. Samo što će u već debelo ograničenom tiražu oni biti u još debljoj manjini. Ovaj komplet nije ni osmišljen zbog fanova. Ovo će vam biti neka vrsta statusnog simbola koji će se nabavljati zbog prestiža. I to manje zbog cijene, a više zbog limitirane mogućnosti nabavke.

I tako „Bijelo dugme“ zatvara puni krug i nekom perverznom igrom sudbine i istorije oni koji su nekada bili miljenici širokog puka i prezreni od establišmenta danas bivaju statusni simbol nedostupan tom istom puku. A suštinski ne dobijamo ništa novo nego samo malo bolje upakovanu vlastitu mladost. E je li ovo, kako je samo „Dugme“ svojevremeno otpjevalo „proteza duši“ i „make up na leš“?

I jeste i nije. U namjeri vjerovatno jeste, ali u konačnom rezultatu ipak dobijamo jedan dodatni kvalitet koji ovi albumi sada nose, a koji u vrijeme njihovog nastanka nismo imali. Albumi su remasterizovani da se dobije puniji i bogatiji zvuk, a vinili su urađeni na takav način da se dobije reprodukcija koja je skoro identična zvuku sa master trake. Koliko je to važno svjedoči iskustvo sa loše narezanim i loše presovanim pločama sa kakvim smo muku mučili tokom svih tih godina vladavine tog mračnog predmeta želja sa rupom u sredini, zvanog gramofonska ploča. I kada sam čuo dio tih nanovo urađenih snimaka sve mi je zvučalo puno bolje, čišće, pa nekako i snažnije. Ili sam samo sebe uvjerio u to postavši žrtvom svojevrsnog zvučnog placebo efekta.

Nemam nikakve sumnje da će i ti remasterizovani albumi naći put i do onih krajnjih korisnika koji nemaju ni lovu ni veze da ih nabave u tom luskuznom pakovanju. Ali i bez šminke koja sve to prati izvire pravo lice ljepotice. Kada dobijete te albume na jednom mjestu tek tada zapravo vidite koliko je veliki i kvalitetan sastav bilo „Bijelo dugme“. I shvatite da svi ti skandali, sva ta medijska pompa, da im ništa to ne bi vrijedilo da na svojoj strani nisu imali prekrasne pjesme. I po prvi put u istoriji na jednom zvaničnom izdanju imamo skupljene sve studijske albume „Bijelog dugmeta“. I one rađene za „Jugoton“ i one koje je objavio „Diskoton“ u partnerstvu sa Bregovićevim „Kamaradom“.

Naravno, ostaje nejasno zašto su izostavljeni koncertni albumi, zašto je tu samo jedan singl, zašto nema onog albuma sa Ratomirom Boršićem Račom? Priča je tako mogla biti potpunija, a kasa bi bila neznatno praznija. I zašto je uvršten baš onaj intervju sa Goran Bregovićem urađen povodom izlaska albuma „Doživjeti stotu“? Po meni bolje je bilo uvrstiti nekoliko intervjua iz različitih perioda karijere ili napraviti jedan posve novi koji bi sve to zaokružio. Mislim da su u pitanju posve prozaični razlozi jer je „Jugoton“ svojevremeno štampao ploču sa ovim intervjuom za potrebe radio stanica pa im je bio na svaki način lako dostupan. I zato se našao na jednom izdanju koje je sve samo ne lako dostupno.

I nemoj da neko pomisli da je ovo priča o „kiselom grožđu“. Ja sam nekako uvjeren da će bar nekoliko osoba iz moje rodbine i kruga prijatelja povjerovati kako bi mi to bio savršen poklon za predstojeći rođendan. I sigurno ću postati jedan od hiljadu ponosnih vlasnika ovog izdanja. Što sigurno neće promijeniti moj stav o najnovijoj zloupotrebi nostalgije.

Advertisements

One thought on “Proteza duši, make up na leš

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s