Karta viška

Uprkos svim nagovaranjima ukućana i prijatelja da odem na koncert Zdravka Čolića u “Zetru” i da tamo u ponoć dočekam svoj pedeset i prvi rođendan nije mi se dalo. U čitavoj priči nešto mi je falilo. A da sam se i odlučio da idem falila bi mi karta. Tek pred ove velike koncerte za kojima vlada pomama shvatim koliko me ljudi poznaje i koliko njih ja ne poznajem.

Čim je nestalo ulaznica u slobodnoj prodaji svi su me se sjetili. I oni koji su imali potpuno opravdanje da mi se obrate za pomoć, ali i oni kod kojih sam naprosto dobio glavni zgoditak na privatnoj lutriji pod nazivom „Ko bi mogao imati kartu za Čolu?” I koliko god da sam imao ulaznica, propusnica, akreditacija ja opet ne bih otišao na koncert. Jer takvom pritisku ne možeš odoljeti ako imaš tu toliko traženu kartu. Možeš samo ako je nemaš.

A ja je na sreću nisam imao. Ni jednu jedinu. Ma koliko svi ti koji su odnekud iskopali moj broj telefona vjerovali da ja imam neograničen pristup tim komadićima papira koji su garantovali dobru zabavu za subotnju veče, oni koji su odlučivali ko od ljudi koji pišu o muzici treba da se nađe u „Zetri” naprosto nisu imali pojma ko sam.

Da mi je baš bilo stalo da udjem na taj koncert možda bi me to i pogodilo i iznerviralo i otišao bih do prvog tapkaroša da lijepo kupim kartu. Ovako mi je bilo svejedno čak mi je bio i simpatičan taj nesklad između precjenjivanja meni bliskih i totalnog ignoriranja sa druge strane. Ko se odvaži da piše o popularnoj muzici, a pogotovo ako istraje da o tome piše skoro trideset godina mora da se navikne na taj nesklad.

Kao i na onu drugu čudnu pojavu da oni koji za tebe nikad nisu čuli kad „u sekundi” napune dvoranu i te kako dobro znaju ko si, šta si i kako da te nađu kad prodaja karata ide „kilavo” i treba im neko da im „pogura” cijelu priču svojim iskustvom, znanjem i autoritetom.

Samo što ja nisam od tih i takvih „gurača”. A organizatori koncerata, kao i organizatori svake masovne priredbe od Čevljanske koride pa do Novogodišnjeg koncerta Bečke filharmonije ne žele da zavise od nečije neovisne procjene. Oni žele novinare koji će u zamjenu za besplatan ulaz i češanje o komadiće slave napisati hvalospjeve bez obzira kako koncert prošao. Kunem vam se, svojim sam očima gledao kolege koje su izvještaj s koncerta pisali prije samog koncerta. Ko će se sa tim peglati u jedan ujutro. I prolazilo im je, jer su ti izvještaji bili toliko uopšteni i šuplji da su bili kao razgažene cipele u koje svaka noga moža da stane. Koliko će biti udobno u njima to je već druga priča.

Da hoću da hranim sujetu i da me puca paranoja posumnjao bih da je ovo mala, klinačka osveta organizatora zbog moje recenzije posljednjeg Čolićevog albuma kada sam napisao da to naprosto više nije to. I nisam pogriješio. Tada sam napisao da mi je drag Čola, ali mi je istina draža.

I tu se vraćam na suštinski razlog zašto ja nisam imao neku posebnu volju i želju da se pojavim na tom koncertu. Znao sam da će dobar dio koncerta biti posvećen novom albumu, a da će biti dosta i tih „aerobik” pjesama namjenski pravljenih za diskoteke i preznojavanje. Nemam ništa protiv toga da u tome uživa onaj kome to odgovara. Ja, naprosto, nisam od takvih. Jebi ga, šta da radim kad sam Čolu gledao u nekim puno boljim ulogama. Primjerenijim njegovom talentu i umijeću.

Hoću da ga upamtim onakvog kakvog sam ga prvi put gledao. Na turneji „Putujući zemljotres” 1978.godine. Okruženog „Lokicama” koje su iz perspektive jednog petnaestogodišnjaka sa kraja sedamdesetih predstavljale i početak i kraj svega onoga što erotika jeste i što može biti. Hoću da zauvijek pamtim vlastitu glupost jer sam jedva čekao da predgrupa završi ne znajući da mi je to jedna od rijetkih prilika da vidim legendu na djelu. U grupi „Mama Co Co” koja je nastupala prije Čolića svirao je i pjevao – Dado Topić. Samo što ja to tada nisam znao i nije me bilo briga.

Hoću da ga pamtim iz iste ove „Zatre” 2001.godine kada je nakon 18 godina ponovo zapjevao u Sarajevu i kada je sve prštalo od emocija i kada mi moja bolja polovina nije oprostila što sam svaku pjesmu otpjevao od početka do kraja. Razumljivo. Ona je bila najbliža tom neopisivo radosnom izvoru falširanja.

Hoću da pamtim i onaj koncert iz iste dvorane šest godina kasnije kada su oni naivni koji su došli na vrijeme na koncert otkrili da je pravi podvig ući u već do pucanja nakrcanu dvoranu. Pa čak hoću da pamtim i ono „Koševo” od prije četiri godine kada je Čolić reprizirao vlastiti dječački san prekinut kišom 1978.godine.

Ima previše velikih pjesama i previše odličnih koncerata Zdravka Čolića u mojoj biografiji da bih rizikovao da taj dragulj sjećanja potamni sjaj zbog koncerta koji slijedi. Možda će sve biti sjajno, možda će sve biti perfektno, ali tamo  neće biti mene.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s