Vještina, kakva vještina

Nije nepoznata praksa u svijetu popularne muzike da se uz okrugle brojke, kada se od objavljivanja nekog albuma navrši deset, dvadeset ili čak pedeset godina, ponudi novo izdanje tog ostvarenja. Pa to nazovu, „ekskluzivno“, de luxe“, „remasterizovano“. Nekada to ispadne čisto uzimanje para na račun nostalgije, a nekada zaista dobijemo bolji zvuk, dodatnu vrijednost kroz nove verzije starih pjesama, a ponekad i neke posve nove pjesme.

Na ovim prostorima ta tradicija nikada nije u pravoj mjeri zaživjela. Bilo je nekih sporadičnih izdanja tog tipa, ali uglavnom su oni najveći objavljivali komplete svojih izdanja i na taj način podsjećali publiku svako malo na svoje stare radove. Čemu ovakav uvod? Pa zbog obnavljanja jednog, relativno mladog, ali izuzetno vrijednog ostvarenja. U pitanju je album Massima Savića „Vještina“, objavljen prije ravno deset godina.

Ako ćemo pravo, u pitanju su dva albuma „Vještina“ i „Vještina II“. Ova druga je bila ponajviše vještina ponavljanja uspješne priče. Na ova dva albuma, objavljena u razmaku od tri godine, našlo se ukupno 28 pjesama, sve sami klasici ovdašnje pop rock muzike. Uz desetogodišnjicu prve „Vještine“ Massimov se izdavač, „Aquarius Records“ dosjetio vještini da od dvije vještine sačini jednu sa ukupno sedamnaest probranih pjesama. A uz sve to dodali su još, kao specijalitet kuće, do tada neobjavljenu verziju Balaševićeve „Život je more“ u specifičnoj Massimovoj izvedbi.

Našla se tu, doduše, još jedna koje nema ni na jednoj od „Vještina“. Pjesma „Traži me“, ali nju već znamo sa jednog od ranijih Massimovih studijskih albuma. Devet pjesama sa prve i šest pjesama sa druge „Vještine“, uz ova dva noviteta i eto pažljivo probrane zbirke za jubilej. Još u vrijeme prvobitnog izlaska ovih albuma bilo je jasno da ni jednu od pjesama koje je „posudio“ Massimo nije oskrnavio, ali je tek vrijeme pokazalo koliko su neke od verzija posebne.

Tu prije svega mislim na Arsenovu „Ne plači“, koja je, na izvjestan način bila inicijalna ideja za cijeli ovaj projekat kad ju je Massimo otpjevao na jednom nastupu 2003.godine i kada je shvatio da bi bilo sjajno uraditi cijeli album sa takvim klasicima. Neizostavna je i njegova verzija pjesme „Bacila je sve niz rijeku“ koju su izvodili mnogi, ali koju je Massimo donio na jedan izrazito emotivan i neodoljiv način. Ili način na koji je „oživio“ Čolićevu „Zagrli me“.

I sve su te pjesme, u svoje vrijeme, bile opšte poznate i sve su izdržale probu vremena i sve danas pripadaju kolektivnom sjećanju generacija i generacija sa ovih prostora. Bilo je tu, međutim, prostora i za neke lične favorite, za pjesme koje nikad nisu imale taj status mega hita, ali su imale sve drugo što je potrebno za veliku pjesmu. A takva je, na primjer, „Stine“ koju je prvi publici ponudio Oliver Dragojević.

Pa onda dvije pjesme Massimovih savremenika koje je sam odabrao. „Gracija“ i „Mi nismo sami“. Izabrao je i one koji su dolazili nakon njega poput Damira Urbana i njegovog „Laufera“. A posebnu sklonost je pokazao prema „Bijelom dugmetu“ i Gibonniju. Samo su oni zastupljeni sa po dvije pjesme u ovom izboru.

Zato je ovo svečarsko izdanje „Vještine“ danas barem jednako toliko upečatljivo kao i u vrijeme kada su se ova dva albuma pojavljivala pred publikom. Ili da citiramo naslovnu pjesmu „postoji tajna vještina“. I zato što je tajna rijetkima je dostupna. Ali Massimo je odavno savladao. Ovaj album nije potvrda toga. Ovaj album je samo podsjetnik na ono što već znamo.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s