Ne, ja nisam Charlie. Koliko god trenutno bilo popularno tvrditi suprotno, ja nisam Charlie. Ja sam Amir. I musliman sam. I novinar sam. I ta moja dva identiteta mi ne dozvoljavaju da ćutim. Neko površan bi jedva dočekao ovo moje priznanje da se poigra kvaziduhovitom opaskom kako jedan moj identitet puca na drugi moj identitet. I da ustvrdi kako sam sam sebi dušmanin. Ali to tako može djelovati samo na prvu loptu. Baš onu loptu koja ti je tako lijepo sjela na volej pojednostavljivanja. I baš onu loptu kojom si tako razbio komšijski prozor.
Tako bi neki rado da okarakterišu zločin u Parizu. Jednostavnom formulom „Muslimani pobili novinare“. Na stranu to što je takva formula u startu netačna zbog proste činjenice da im to ne odobrava ogromna, ogromna i još jednom ogromna većina muslimana širom svijeta. Zagrebemo li malo ispod površine te zločince možemo optužiti za mnogo goru blasfemiju od one koju su navodno počinile žrtve njihovog krvoločnog pohoda na civilizaciju.
Kao neko ko je odabrao da pet puta dnevnom čelom dotakne pod u znak poniznosti pred Stvoriteljem, kao neko ko pet puta dnevno svjedoči da „nema boga osim Allaha i da je Muhamed njegov poslanik“, ja ne mogu prihvatiti da neko u moje ime ustaje u odbranu moga Boga koji je po difoltu svemoćan. I kao svemoćnom, ne treba mu, da ga neko uz pomoć kalašnjikova ili bombi brani. Kao vjernika to me vrijeđa. Jer obarač u odbranu Svemoćnog može povući samo neko ko sumnja u to da je Bog kojeg „brani“ svemoćan.
Mogu ja smatrati duhovitom ili neduhovitom neku karikaturu. Može me kao čovjeka i vrijeđati. Ali kao civilzovano biće ne smijem oduzimati život drugom čovjeku, a da taj drugi čovjek nije iskazao jasnu i nedvosmislenu namjeru da meni ili nekom meni bliskom oduzme život. A kao vjerujuće biće ne mogu biti toliko drzak da sebi uzmem za pravo da uništavam ono što je Onaj u kojeg vjerujem stvorio. Vjerujući ja vjerujem da će On naći načina da kazni onoga za koga procijeni da ga treba kazniti. I da će oprostiti onima kojima On želi oprostiti. Možda će čak, u svojoj beskrajnoj milosti, oprostiti i ubicama iz Pariza. Ja nikad to ne bih mogao. Zato je on, valjda, Bog, a ja sam ovaj koji jesam.
Ali i takav kakav jesam znam kada je nešto zlo i znam kojoj crnoj ne vrijedi dodavati bilo kakve boje ne bi li malo izblijedila. Nema tog „ali“ koje može opravdati ovakav zločin. Svaki onaj koji je u svojim komentarima napisao to „ali“ i pokušao naći opravdanje ili razumjevanje za ubice nije ništa drugo do li saučesnik u zločinu. Šta znači rečenica „Strašno je to što se desilo, ali nisu trebali dirati svetinje“. Halo, kuc, kuc, ima li koga u tim tvrdim lobanjama? Pa nije deset novinara i dva policajca spržila munja nebeska nego samozvani i samorpoklamovani zaštitnici svetinja. A ja sam sebe kvalifikujem za pitanje ko li će svetinje zaštititi od njihovih zaštitnika?
Nije li to ista nakaradna logika koja suosjećajno za žrtvu silovanja kaže „jadna ona, ali nije trebala izaći u minjaku“. To je logika kojom će nas uvjeravati, kad se jednog dana pogušimo od ugljen monoksida, da smo sami kriv jer dišemo. Zbog takve današnje logike sutra će idioti koji misle da treba braniti Boga pod drugim imenom konstatovati „da možda i nije u redu što džamije gore po Francuskoj, ali sami su krivi jer su ubijali novinare“. A prekosutra će opet neko da pobije djecu u nekom vrtiću uz opravdanje da su gorile džamije.
Zato ja moram da iskoračim iz tog kruga. Zato nije dovoljno da kažem „Ja sam Charlie“. Zato je nužno da kažem „Ja sam Amir. Ja sam musliman i ja sam novinar. A ako ubijate u ime Boga ja sam vam neprijatelj i ja sam vam meta. Čak i ako ubijate u ime Boga kome se klanjam. Pogotovo ako ubijate u Njegovo ime“.
Razum i bezumlje 
Ja sam Ana. Kršćanka sam. A ti si gospodine Amire, izrazio moje jednako mišljenje. Svaka čast!
U redu je tekst, ali ne bih vam skinula kapu i pohvalila vas da ste pomaknuli brda svojim pisanjem.
To je zaista lako reci: ne podrzavam ubojice. Podrzavam slobodu govora
Ja bih vas htjela pitati, dok tako pasionirano lupate celom od pod, jeste li kriticki sagledali vjeru, npr. kako se ona odnosi prema zenama? Jeste li se pitali kako je milijunima zena koje su diskriminirane i, zasto se trebaju pokrivati; svoju kosu, svoje celo, svoju bradu, lice. Sta to govori o muskarcima? Nemate problem s tim? Mozete li doci u dzamiju na klanjanje cista srca znajuci pd kakvim jarmom zivotare ponizene zene?!
Druga stvar koja mi ulijeva nepovjerenje jest kad neko istice da je vjernik i govori za sebe: ja sam musliman, novinar. Da li to znaci da ste novinar vjerskog casopisa?
Na ovoj sarolikoj lopti ima toliko razlicitosti i samo se ogradjujemo jedan od drugoga namecuci to: ja sam musliman, krscanin,.. Ma bas me briga, budi sta jesi, mene zanima jesi li blag, nenasilan, da ne trosis suludo vodu, da ne saras “grafitima”, da pokupis za svojim psom, da se cesce vozis javnim prevozom, po mogucnosti, biciklom..
Ne zelim znati koje si vjere!!! Evropa je sekularna, krizeve, pokrivala za zene i sl. drzati u kucama i bogomoljama.
Vjera je zaista mnogima popila mozak. Ako vec morate, s vjerom vrlo pazljivo!
Na ovaj komentar nije ni potrebno odgovarati kad se temelji na zatucanim predrasudama i stereotipima. Dina, savjetujem da pod hitno malo prođeš svijeta i vidiš kako žive muslimanske žene.
Skinuo si me do kraja: neobrazovana sam i provincijalka.
Iran nije islamska republika i zene se oblace kako one zele…
Ili kako kaze moj poznanik, Iranac, opcenito za muslimanke koje se pokrivaju: one jedna drugu u hamamima poticu da se pokrivaju jer misle da su tako vise sexi muskarcima.
ako već nekog vrijeđaš na temelju njegove vjere i smatraš ga zatucanim zbog toga jer je vjernik, a sebe smatraš višom od svih koji su vjernici samo zato jer da su oni pametniji i inteligentniji od tebe onda sigurno ne bi vjerovali u nešto čega nema, smatraš li još uvijek sebe osobom slobodnog duha i razmišljanja, neograničenu stereotipima i stepenicu iznad ostalih zato jer možeš drugog shvatiti ili si možda ipak u rangu s onima koji na temelju jedne vjere kritiziraju drugu vjeru i nevjeru (nevjera = vrlo vjerojatno tip vjere u to da nema nadnaravnih bića, što je isto samo vjera kao i sve drugo što vidimo). ne smatraš li zbog toga sebe samu ipak ne toliko svjesnom i inteligentnom koliko misliš, jer ako to ne vidiš tada to niti nisi inače bi bila više samokritična prema sebi, a manje prema drugima. ako ti imaš slobodno pravo misliti i govoriti što želiš, pa i to da vjernici moraju svoja obilježja držati zatvorena u svojim kućama, tada ipak i oni imaju pravo misliti i govoriti ono što vjeruju, pa i nositi svoja obilježja kao i ti svoja – a tvoje je ovdje javno obznanjivanje ovog što si napisala. možda bi i ti to trebala zadržati za sebe, pa tek onda svoja iskustva prenositi drugima. no dobro, možda sam i ja promašio bit tvojeg teksta i previše otišao u dubioze??? možda si ti htjela samo napisati hrpu nepovezanih rečenica koje se nikako ne trude shvatiti misao onog što je autor objavio, nego samo navode hrpu stereotipa protiv kojih si navodno i sama. tada oprosti na mojem preopširnom odgovoru, ali ipak sama postupaj prema svojim uvjerenjima koja bi htjela da se drugi pridržavaju. nisi ni ti pomaknula niti jedno brdo, ako što nije ni autor nego je samo iznio svoje mišljenje kao i ti svoje. on na temu nečeg, a ti na temu svega drugog
Stvarni imas neki stil pisanja s brda s dola, mogao bi biti prodavac magle, npr.
Toliko si se napricao, a da nisi rekao gotovo nista!
Al ipak si mi drag jer si me primjetio i obratio mi se.
Necu nastaviti o zenskom pravu jer nema smisla da pusem u sovinisticki vjetar. (Sad me ovaj vjetar podsjetio na mlade Iranke koje su se krisom slikale bez marame uz komentar da zele osjetiti vjetar u kosi i postavljajuci pitanje: je li to grijeh?)
@Dina, pretpostavljam da pričaš o aktivističkoj kampanji “Stealthy Freedom” koju nije pokrenula Iranka nego Britanka (Masih Alinežad) zaposlena u RFE/RL, američkoj vladinoj propagandnoj organizaciji. Marama nema veze s religijom, a u Iranu je uz standardni dres-kod i simbol nacionalizma odnosno otpora proameričkoj diktaturi do 1979., o njenom nenošenju niti se ne raspravlja. Isto kao ni o muškim dugim hlačama koje su dio standardnog dres-koda, ali koji se ne politizira kao marama. Danas više mladih Iranki ima fakultetsku diplomu nego Bosanki, Hrvatica i Srpkinja, no tebi to očito nije mjerilo napretka kao recimo poziranje u polugolom izdanju, što iranske feministice nazivaju “korakom k primatskom životu”. Toliko.
Ja sam Tomislav. Nisam religiozan, ali potpisujem Amirove riječi.
Evo, da ja dam svoje viđenje.
Stari zavet, koga doktor Zakir pretežno citira, je (danas je to valjda većini jasno) jedan bajkovit, alegorijski, pokušaj prenošenja određenih moralnih načela kroz, za to vreme prikladne, PRIČE. Dakle priče, teme, likovi i radnje prilagođene vremenu nastanka. To namensko prilagođavanje samo po sebi eliminiše, čak u naznakama, bilo kakav božanski element u toj knjzi. Neko je seo, smislio šta će ostvariti najveći uticaj na stanovništvo u tom dobu i to pretočio u reči (na stranu to što se u toj knjizi mogu pronaći strašne stvari i poruke, ali eto, tada je bilo ok da ubiješ decu svog neprijatelja – najčešće susedni narod ili slično).
Dalje, sastavljači Novog zaveta su imali odakle da nauče, te su te “metematičke” greške svedene na minimum. Takođe, moralne poruke i načela odražavaju neko drugo vreme te se u mnogome razlikuju od onih u Starom zavetu. Ovde bih napomenuo opet jednu činjenicu a to je da su odabrana Jevanđelja samo deo od mnogobrojnih koji su u to vreme nastajali (zanimljivo je to da se nastanak i izbor “odgovarajućih” vrši par stotina godina nakon smrti Isusa). Opet, ljudski element odlučuje šta će se naći u “Knjizi božijoj”.
Meni lično smeta da mi neko drugi, iz ko zna kojih motiva određuje u šta ću da verujem i podmeće “Božije reči” kroz priče.
U vezi Kurana znam najmanje, ali ta kniga i njeni tvorci su svakako imali bar 600 godina fore da prouče nedostatke (ovde mislim na te nelogičnosti i nedoslednosti) ovih dveju pomenutih. Samim tim za očekivati je da ona izbegla greške o kojima govori doktor Zakir. Ono što znam o Islamu je da je to jedna od najmasovnijih ali i najpodeljenijih religija (evo je jedna univerzalna digresija kada je reč o ovome:
Ko može da TVRDI i na osnovu čega da bude siguran, da je njegova verzija, pravac, religijska istina – ona prava? Da li to znači da su oni drugi u krivu iako isto tako strasno veruju? Hoćemo li zbog toga nasilno da im nametnemo naš pravac?… Ovo mi je posebno zanimljivo za Islam, mada i u Hrišćanstvu postoje različite grane koje su ratovale između sebe verujući u jednog istog Boga! Sjajna Božja reč! Ovo sve govori o nesavršenosti religioznog učenja, a Bog bi trebalo da bude dovoljno moćan pa da izbegne to, zar ne?)
Neka sledeća religija (ako ih bude uopšte u ovakvom obliku) će možda imati najtačniju i najprecizniju knjigu koja će prenositi njene poruke.
Ili smo ubeđeni da je to to što se tiče religija? To je to od Bogova, završili su posao oko prikazivanja nama smrtnicima?
Širiti toleranciju, ljubav; truditi se da razumeš drugog čoveka, staviti se u njegov položaj, oprostiti, stvoriti bolji svet u kome ćemo svi živeti – neke su od univerzalnih religijskih poruka. Meni nije potrebna knjiga u kojoj ću pročitati da to treba da radim, kao i način na koji to treba praktikovati (da li je to krsteći se ili klanjajući se).
Text je OK, jedino sto jos treba da uradis je da napokon procitas taj prokleti Kur’an i zbirku hadisa od Buharije i da naucis za sva vremena: tvoja obaveza je da ubijes onoga ko se usudi uvrijediti poslanika M. i njegovog boga tzv. Allaha.
by bivsi musliman