Jer tek sam stigao Bosna Expressom

“Jer tek sam stigao Bosna Expressom” pjevao je nekada davno Bebek, još dok je bio u ljubavi sa Bregovićem i dok su obojica voljeli istu grupu. Nekada davno i ja sam se vozio “Bosna Expressom”. I niz godina sam vjerovao da “Bosna Express” pripada nostalgiji i pjesmama. Dok me umalo nije pregazio jedan “Bosnia Express” koji je krenuo sa stanice u Geteborgu.

Je l’ onom iz Švedske, pitate se vi? A je li vi znate za neki drugi? Otkud Bosna tamo? A pokažite mi ćošak ove planete u kojem bar malo Bosne nema. U ovom slučaju radi se o rock grupi koju su na skandinavski rokerski red vožnje ubacila dvojica Hercegovaca koji su se, potjerani ratnim vihorom, skrasili u Švedskoj. U pitanju su braća Jugo, Alismir i Zenaid. Oni su u sebi već nosili tu rokersku klicu iz domovine samo ju je trebalo presaditi na to novo, ledeno tlo, i pobrinuti se da plodovi koje će dati ne izgube u potpunosti ukus i miris podneblja sa kojeg je došla.

Ponekad pogrešno povjerujemo kako činjenica da je svijet postao globalno selo naprosto ne dozvoljava da ostanemo bez informacija o onome što nas zanima. A nije tako. Evo uvjerio sam se da neki momci u Švedskoj deset godina sviraju, da su naši i da se uspješno kriju od ovdašnje javnosti. I kada sam poslušao njihov novi album objavljen krajem prošle godine morao sam sebi priznati da je popriličan propust ne znati za njih.

A sam naziv tog albuma “Himzo i Hendrix” sve vam kaže, a ništa vam ne otkriva. Da vam da naslutite između koja dva muzička svijeta se kreću ovi momci, ali to je sve. Da biste u potpunosti doživjeli svu čar tog pomalo neprirodnog putovanja morate se ukrcati na “Bosnia Express” i prepustiti se tim pjesmama. A pjesme su drugačije od svega što ste do sada čuli i tako bliske onome što ste slušali. Kako to može? Ne znam ni ja kako može, ali poslušajte i sve će vam biti jasno.

Dobit ćete od njih pristojnu porciju bluesa majstorski odsviranu, po svim pravilima žanra i zanata. Ali ćete u tekstovima i muzičkim međuigrama dobiti i taj neponovljivi bosanski (ili ako hoćete) i balkanski začin na način na koji balkansko muzičko nasljeđe još nije prezentirano. Njihovi tekstovi su zapravo duhovite, na momente nadrealne igre riječima koje ne moraju baš uvijek imati potpuni smisao u nekom strogom literarnom pogledu, ali koji sa muzičkom podlogom jako dobro funkcionišu.

Bez imalo kompleksa kombinuju vlastiti autorski materijal sa nekim klasičnim mjestima muzičke zaostavštine njihove mladosti. Pa tako uz njihove vlastite kao što su „Kraj pendžera Roker stari”, „Komsho”, „Pegla” ili „Belaj”, sasvim lijepo funkcioniraju i obrade. „Hajde da se drogiramo” je urađena na jedan potpuno „narodnjački” način čak i dosljednije nego što je to uradio prvobitno Goran Bare kada je tu pjesmu radio u okviru svog usputnog projekta nazvanog „Hali Gali Halid”. S druge strane „Stojim na kantunu” je dosta na tragu originalnog predloška splitskih „Đavola”, dok je „Lela Blues” pravi dragulj, urađena na nekada poznatni narodnjački napjev „Vranjanka”. A kad čujete „Belaj” dobijete pravu malu sedamnaestominutnu simfoniju u kojoj možete naći sve što poželite, a da ništa ne bude viška i da ništa ne bude pretjerano.

Zapravo čitava priča o ovom bendu je priča o spajanju nespojivog. Onako kako su se i oni u grupi spajali. A gotovo svaki član benda ima priču za filmski predložak. Pjevač Nazif Hasanović Nappe, na primjer, tipični je folk pjevač koji je u Švedsku došao iz Srebrenice. Preživio rat, došao u Getebrog zdrav i čitav i u Švedskoj izgubio tri prsta na ruci, ali srećom ne i dobar glas. Harmonikaš Muzafer Ahmemulić Muljo iz Plava u Crnoj Gori opet ima svoju priču. Kao dječak je nagazio na zaostalu minu iz Drugog svjetskog rata i ostao potpuno slijep. Taj hendikep mu je, sa druge strane, omogućio da razvije apsolutni sluh. Dvojica Šveđana na gitarama svojim blueserskim bravurama prave protutežu na drugoj strani tog muzičkog kantara. Oni su svirali sa čovjekom koji je svirao sa Hendrixom. U pitanju je King George Clemens koji je kasnije kompletan „Bosnia Express” uzeo za svoj prateći bend i u toj postavi su nastupali po Bosni i Hercegovini. I to je bila jedina prilika da domaća publika vidi domaći bend za koji nije znala.

Nisam ni ja znao za njih. „Bosnia Express” je sa zakašnjenjem ušao na stanicu na kojoj sam čekao. Ali ima bendova kojima vrijeme ne može naškoditi. Koji ne ovise ni o modi ni o sezoni. Oni sviraju muziku koja traje pa kad god da ih čujete zvuče vam jednako ubjedljivo. Ovo je voz koji kad god vam stigne u zvučnike stiže baš na vrijeme.himzo i hendrix

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s