Skupilo se neko društvance u jednoj kafani u Sarajevu. Dugo se nisu vidjeli pa se popilo, pa se pojelo, pa se zdravo podrignulo, pa se evocirale uspomene. Ništa neobično i ništa što ovaj grad već nije, u milion premijera i dva miliona repriza, vidio. Ali jednog od učesnika pomenutog derneka ovaj grad nije vidio već dvadeset i kusur godina. Doktora Neleta Karajlića. I nije ni očekivao ni da ge više ikad vidi jer je taj isti doktor odavno dijagnosticirao razorne metastaze na tkivu svoga rodnog grada i sve oko sebe, a ponajviše samog sebe, ubjeđivao kako se nikad više neće pojaviti na njegovim ulicama.

Sad, tehnički gledano, ulice ga nisu ni vidjele. Pod okriljem noći, kao ilegalac, ušao je u „okupirani“ grad. Neko ga uslikao i sutradan se ni o čemu drugom nije ni pričalo. Neki mediji u komšiluku iz kojeg je svom gradu u goste došao pomenuti bivši sugrađanin, brže bolje su objavili kako je njegovo ukazanje u Šeheru dovelo do demonstracija pred kafanom kojoj ime ne pominjem da joj ne pravim besplatnu reklamu. I da je Nele za dlaku izbjegao klasični linč i da su ga u posljednjem trenutku spasili specijalci. Zato mi nismo izbjegli klasičnu podvalu sa podmetanjem ovakvih tvrdnji. Niti je bilo demonstracija, niti prijetnji linčom, niti kadrova iz „Rambo“ filmova.

Zapravo za njegov boravak u glavnom gradu Bosne i Hercegovine se saznalo tek kad se ovaj ponovo našao u glavnom predgrađu, odnosno na Palama gdje je upriličio promociju svoje knjige „Fajront u Sarajevu“. Činjenica da se nakon svega što je napisao o Sarajevu našao u istom tom Sarajevu sama po sebi negira sve to što je pisao. Jednako kao što bi hajka koja je uslijedila kasnije po društvenim mrežama mogla da potvrdi sve to što je o nama pisao.

Mada se sve češće pitam koliko su društvene mreže zaista izraz stvarnog raspoloženja javnosti, a koliko su poruke na njima zapravo strateški osmišljene, taktički dobro isplanirane i vješto tempirane da nanesu najveću moguću štetu. Mi jesmo i ovakvi i onakvi. I svakakvi smo. I nekad i previše emotivni i previše ostrašćeni. Ali nismo organizovani u tom bijesu, a ponajmanje sistematični. A ispod te silne gomile strasti, uvreda i bijesa prečesto proviruje prepoznatljivi rukopis Velikog Manipulatora. Daleko od toga da tvrdim da su svi komentari po raznim forumima i internetskim stranicama osmišljeni u tim kuhinjama. Vjerujem, naprotiv, da je ogroman dio takvih bijesnih komentara autentičan. Ali vjerujem da svaki takav požar biva potpirivan vrlo ciljano i toliko vješto da ni oni koji kasnije daju svoj puni doprinos sveopštem urliku iskreno vjeruju kako je to njihovo istinsko i iskonsko i originalno uvjerenje. I ni za živu glavu ne bi dopustili ni trunku sumnje da su možda i izmanipulisani.

I nije mi ni na kraj pameti da branim ili amnestiram Nenada Jankovića. Od njega se već sada pravi žrtva, a zamislite tek da je bilo nekog stvarnog incidenta. I neko bi izvukao jasnu političku korist iz takvog incidenta. Ne nužno sam Nele, jer, iako je sve moguće, ne vjerujem da bi on sam priželjkivao takav incident. Ali je sigurno da bi poprilično išao na ruku njegovim ideološkim mentorima i duhovnim vođama.

I sasvim mi je jasno zašto se više uzbuđujemo zbog Neletovog dolaska u Sarajevo nego zbog nekih ranijih silazaka u grad kada su osuđeni ratni zločinci dolazili da sjede u predsjedništvu države. Lako objašnjiv fenomen. Kao što ti manje smeta kad uhvatiš „u zijanu“ profuknjaču kod koje si se i ti usput ogrebao za snošaj, nego kad te sa dojučerašnjim najboljim jaranom prevari gimnazijska ljubav od koje si se ustručavao da zatražiš išta više od poljupca. Jebat ga, sigurno je da ne boli jednako snažno.

I zato je zazor prema Neletu, antipatija prema Neletu (da to ne nazovemo nekako grublje) samo obrnuti odraz nekadašnjeg opšteg prihvatanja tog istog „našeg“ Neleta. Samo što dr. Nele Karajlić odavno ne postoji. To što od 1992.godine radi Nenad Janković može nam se sviđati ili ne. Ali on više nije Nele Karajlić. Doktor Nele Karajliće je jedna od prvih žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu. I svojim rukama ga je morao ubiti Nenad Janković da bi preuzeo njegov identitet.

I kao i svaka žrtva Nele zaslužuje svoje mjesto u ovom gradu. I kao svaki ubica Nenad treba da se obračuna sa vlastitom savješću. Vrijeme je da se otkrije ko je lažni Valter. I kao u nekom perverznom remakeu kultnog filma na brdu iznad Sarajeva Nenad Janković stoji u društvu Nemanje Kosturnice, Milorada Dodika i od samog Nenada opjevanog Radovana Karadžića. Ovaj potonji, očinski ga obgrlivši oko ramena, pita da li je našao Neleta Karajlića sišavši u grad.

Onda mu Nenad odgovara: “Sehen Sie diese Stadt? Das Ist Nele”.