Sa Balaševićem po deseti put

Nema puno stvari koje nas ovdašnje mogu trgnuti iz naše letargije koju sasvim pogrešno nazivamo nonšalancijom. Nema mnogo, ali ih ima. Kao, na primjer, kad u prodaju krenu ulaznice za Balaševićev koncert koji će se desiti tek za dva mjeseca. Nema tu onog našeg poslovičnog „ma ‘ta će on“ niti „ima vakta“. Za karte se otima jer iskustvo nas uči da kad On dolazi karata nema. Nebitno ni što je „Zetra“ sposobna da primi par desetina hiljada posjetilaca niti što je karta skuplja od uobičajenog prosjeka. Balaš dolazi i to uvijek predstavlja svojevrsnu mobilizaciju kompletnog emotivnog arsenala za to jedno, za to posebno veče.

Ako me računica ne vara svjedočio sam svakom njegovom solističkom koncertu u ovom gradu. Svaki put kad bi izašao pred Sarajlije da nahrani tog vječito gladnog zmaja zvanog publika i ja sam bio među tom publikom. I među rijetkim stvarima kojima čiste savjesti mogu da se pohvalim, taj podatak nekako zauzima počasno mjesto.

Prvi put smo se Balašević i ja tako suočili krajem 1983. Ili početkom 1984.godine (datumi već počinju da prestižu jedan drugi) kada je u Domu mladih udario temelje tom posebnom odnosu između sebe i ovdašnje publike. Nismo mu dali da napusti scenu. Vraćali smo ga toliko puta na bis da mi se iz današnje perspektive čini da je broj njegovih izlazaka po okončanju zvaničnog dijela koncerta dobrano premašio dvocifrenu brojku. A opet kako sam Balašević kaže „sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava“. Ako se sve to zadržalo i na „svega“ osam ili devet povrataka pred publiku – malo li je?

Već naredni koncerti u maju 1986.godine bili su ekskluziva nad ekskluzivama. Ponovo u Domu mladih, ali sa sjedećom postavom za svega nekoliko stotina posjetilaca iako je interes bio višestruko veći. Prije prvog od ta dva koncerta obavio sam višesatni intervju sa njim koji sam za svoj gušt razvlačio i kad je onaj oficijelni dio priče odavno bio gotov. Tek da se zna, intervju je bio za „Oslobođenje“.

Kada je iste godine u novembru Balašević postao prvi čovjek koji je napunio „Zetru“ „Oslobođenje“ je po prvi put kasnilo sa izlaskom da bi donijelo priču sa koncerta. Značilo mu je to puno. I nije odolio da to ne pomene na samom koncertu kao što ni ja nisam odolio da to ne pomenem vama nakon skoro 30 godina.

Prv put kad je koncertno ušao u veliku „Skenderiju“ bilo je to početkom devedesetih kada je predstavljao album „Tri posleratna druga“. Ko je tada mogao slutiti da je u pitanju, zapravo, prijeratno druženje. I da će potrajati punih osam godina do novog susreta.

Ali taj ponovni susret je bio po svemu poseban. Rat je bio friško okončan, tek što se slavila druga godišnjica Daytona, a linije i u glavama i na terenu teško su se prelazile. Pjesme srbijanskih izvođača su u radio programima bile eksces na koji se nije blagonaklono gledalo, a o njihovim nastupima u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine nije moglo biti ni govora.

A onda je UNHCR pokazao mudrost i pozvao Balaševića. A onda je Balašević pokazao hrabrost i prihvatio poziv. A onda je Sarajevo pokazalo veličinu i u svega nekoliko sati pukle su sve ulaznice za dva koncerta u „Skenderiji“. Ljudi su na minusu u redovima čekali da kupe kartu i pokažu Balaševiću da mu Sarajevo nije zaboravilo ljudskost prije svega. Neki su ga pokušali tada posve pogrešno predstaviti kao srpskog pjevača koji dolazi u Sarajevo koje su srpske snage gušile četiri godine.

Ma kakvi. Ma ni blizu. Balašević je neko naš ko je surovom igrom stvarnosti spriječen osam godina da nam dođe. I nakon tih osam godina on je išao svojima i mi smo ga dočekali kao svoga. Te večeri u Skenderiji vjerovao sam da je sve moguće. Da je ta koncentracija ljubavi skrcana u dvoranu, koja će kasnije ponijeti ime Mirze Delibašića, dovoljna da zaustavi svako moguće ludilo koje nam zaprijeti. Vjerovao sam u to i kad smo izašli u ledenu sarajevsku februarsku noć. I dan danas vjerujem da nas je tada neko trebao povesti u konačni obračun sa malim ljudima velikih prohtjeva. I vjerujem da bi ta revolucija ljubavi bila uspješna.

Tada sam Balaševića, zapravo, sreo u Tuzli. U Sarajevu je obezbjeđenje bilo tako nemilosrdno da ni Balaševićeve molbe da se sretne sa prijateljima nisu pomagale. U Tuzli gdje je konvoj odmarao, ipak je siguronosni protokol bio nešto labaviji i uspio sam doći do njega. Širok zagrljiaj i još širi osmijeh. Ali djelovao je nervozno. Vidjelo se da mu nije svejedno. Stizale su vijesti da Sarajevo širi ruke da ga dočeka, ali dovoljna je jedna budala…

I desilo se čudo. Ovom gradu inače ne manjka budala, ali ta dva dana kao da su nekuda odselili. Kao da su otišli u duboku ilegalu. Sarajevo je pokazalo opet ono svoje bolje lice. Pokazalo je da se od zla nije prozlilo. I ako je Balaševića tada neki ludak i držao na nišanu biće da ni on nije ostao imun na tu vibraciju iz Skenderije. Neko će reći da je bilo patetično. Ja ću na to samo dodati hvala bogu da jeste. Da je bilo drugačije ne bi ni valjalo.

Bio sam i godinu i po dana nakon toga u „Zetri“ kad je po prvi put vratio „Sevdalinku“ tamo gdje pripada i gdje nam se osvetio za sve one silne biseve na koje smo ga uvijek pozivali. Iscrpio nas je do kraja i poslao kući u ranim jutarnjim satima kad stvarno nismo mogli više. Za novembar 2000.godine bio je najavljen koncert, čak i isplakatiran, a onda je negdje puklo. I onda nas je zaobilazio narednih pet godina da bi se trijumfalno vratio koncertom na otvorenoj sceni „Bašćaršijskih noći“. Pa onda još šest godina pauze i njegov posljednji koncert u „Zetri“ u kasnu jesen 2011.godine.

Imao je tada sve uslove da se desi vanserijski koncert. I desio se. Svima koji su ga po prvi put tada gledali. Samo što je to već meni bio pomalo deja vu. Iste priče o tome kako su od Austrijanki ružniji samo Austrijanci. Ista kanonada plišanih zečeva u momentu kad u pjesmi dobija „par mandarina i malog belog zeca“, i opet prosidba na koncertu. Bože me prosti, kao da momci čekaju te koncerte da se odvaže upitati je hoće li ona ili ne.

Dobro, to je ipak bio poseban i drugačiji momenat. Čak i neko ovako nepopravljivo ciničan poput mene to mora priznati. Tip je izašao iz publike i pokazao da ima ogromna, da ima slonovska…ma znate već šta. I ne samo da je suvereno preuzeo mikrofon, izorganizovao izlazak svoje izabranice nego je još njen izlazak propratio „Provincijalkom“ koju je otpjevao tako da se sam autor te pjesme povukao u ćošak. A kada je cura izašla tek je sve poprimilo novu dimenziju. Djevojka je bila pokrivena. I zbunila Balaševića. Ne zna čovjek pravila. Smije li da je zagrli, da joj pruži ruku? Je li to dozvoljeno? Srećom Mersiha, tako se dotična zove, sve je riješila jednostavno time što je ona njega zagrlila.

I u tom zagrljaju se nakupila sva ta silna ljubav koja očito postoji između Balaševića i Sarajeva. Ljubav zbog koje njegovi nastupi u ovom gradu nikad nisu bili samo koncerti. Ni onaj planirani za posljednju subotu aprila, naprosto ne može biti tek jedan u nizu koncerata. I dok će neki po prvi put da se priključe tom hodočašću da bi se sami uvjerili u tačnost svih tih bajki koje su slušali o njegovim koncertima, ja ću po deseti put da vidim Balaševića na sceni.

A on je tri puta vidio Tita. Šta mislite ko je od nas dvojice bolje prošao?

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s