Ni nalik na svoje prezime

Teško da postoji čovjek čiji je život prošao u tolikom neskladu sa njegovim imenom, u ovom slučaju prezimenom, kao što je to bilo kod Vlade Divljana. U njegovom životu nije bilo ničega divljeg uprkos činjenici da smo ga upoznali kao rock’n’roll stvaraoca. Zapravo uvijek je nekako odudarao od tog rock miljea svojom uglađenošću, mirom i pristojnošću. I kakav mu je život bio bila mu je takva i smrt. Diskretna, kao da se plaši da svojim odlaskom sa ovog svijeta nekoga ne uvrijedi, da mu ne poremeti neke planove, da nekoga ne deranžira. Mnogi su, zapravo, tek nakon što je preminuo saznali da je godinama bolovao. I nije dočekao da proslavi ni pedeset i sedmi rođendan.

Kada ga danas pomenete svako će njegovo ime da veže za sastav „Idoli“ i to i jeste i nije tačno. Barem nije potpuno tačno. Vlada je bio više od toga. Prošavši krajem sedamdesetih kroz kratkotrajne grupe „Merlin“ i „Zvuk ulice“ početkom osme decenije uletio je u projekat nazvan prvo „Dečaci“ pa „Idoli“. Na početku te priče on je bio jedini relevantan muzičar u sastavu i omogućio je pokriće cijeloj toj medijskoj pompi koja se stvarala oko „Idola“. Nakon ralaza sa njima dao nam je makar da naslutimo gdje to leže njegove istinske umjetničke pretenzije.

I mada bi se od njega uglavnom mogle očekivati lijepe ljubavne pjesme on je bio jedan od inspiratora svih tih kulturoloških subverzija vezanih za „Idole“. Počevši od „Maljčika“ koji su udarili na same temelje socrealizma, preko poigravanja sa sexualnim identitetima u „Retko te viđam sa devojkama“ pa sve do albuma „Odbrana i poslednji dani“ koji je cjelokupnim svojim konceptom predstavljao provokaciju.

Činjenica je da je taj album dobar dio tadašnje rock kritike proglasio najboljim albumom ikad napravljenim u Jugoslaviji, te da je to kasnije potvrđeno u brojnim anketama i istraživanjima. Ima tu, svakako, i vanmuzičkih elemenata i fascinacije hrabrošću „Idola“ da propjevaju o stvarima o kojima se do tada nije pjevalo. Ima i doze blagog nacionalizma zbog činjenice da je na omotu iskorišten dio freske i naziv ispisan ćirilicom. Kod Divljana mislim da je ta doza bila sasvim po mjeri. I njegova nacionalna identifikacija ma koliko bila jasna ostala je dosljedna i nikada nije prešla u vode šovinizma.

U prilog tome najbolje govori podatak da je već 1991.godine kada je vidio u kom pravcu se situacija u tadašnjoj Jugoslaviji kreće, spakovo kofere i otišao što je dalje moguće. U Australiju. Dalje destinacije za bijeg od podivljalog nacionalizma s kojim se već morao suočavati, naprosto nije bilo.

Vratio se kući krajem 1997.godine i svega par godina ponovo bio stanovnik Beograda da bi već 1999.godine trajno odselio za Beč gdje je i dočekao posljednje dane svog života. I do kraja stvarao. Samo što je njegovo stvaralaštvo nakon „Idola“ išlo putevima kojima baš ne kroče oni koji računaju na komercijalni uspjeh svojih radova. A ako ćemo pravo još i u vrijeme „Idola“ oni su bili prepoznatljivi upravo po tim neočekivanim žanrovskim obratima. Nakon „Maljčika“ su snimili mini album u stilu šlagera pedesetih i šezdesetih godina. I jako dobro prošli tiražno. A onda odbacili uspješnu formulu i snimili eksperimentalan, konceptualan i posve nekomercijalan album „Odbrana i poslednji dani“. A kad su svi očekivali da će nastaviti tim pravcem u još izrazitiju alternativu oni su se odlučili za nešto slatkasato i ponudili nam „Čokoladu“.

Prije trideset godina „Idoli“ su objavili svoju zvanično posljednju ploču sa muzikom iz filma „6 dana juna“, ali svima je bilo jasno da je to solo projekat Vlade Divljana. Iako je na ploči stajalo „Idoli“ na omotu smo vidjeli samo njega. A kada ih je i zvanično napustio radio je više za film i pozorište, ulazio u razne projekte sa drugim rock (i ne samo rock) stvaraocima, nego što je brinuo za onu klasičnu vlastitu diskografiju. Sve bi se to moglo svesti na jedan solo album prije rata, jedan koncertni neposredno nakon rata, još jedan solo početkom milenijuma i jedan album ambijentalne muzike objavljen u Beču još prije dvanaest godina.

Zašto je tako malo radio? Odgovor možemo samo nagađati. Možda ga je uznapredovala bolest sprječavala u tome. Možda nije imao šta, a možda nije imao ni kome. A opet i ono što nam je ostavio u tih 35 godina aktivnog bavljenja muzikom tek treba da se otkriva.

Advertisements

One thought on “Ni nalik na svoje prezime

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s