Dedo Hamdija i Zoka “Đerdan”

Smrt vam nema veze sa matematikom. Silina kojom nas pogađa vijest o smrti nije u bilo kakvom proporcionalnom odnosu sa brojem ljudi na koje se ta vijest odnosi. Neuporedivo je važnije koliku su prazninu ostavili u našim životima ljudi koji su nas napustili. Po toj praznini kasnije cijenimo koliko su nas zapravo ispunjavali.

Pravo da vam kažem nisam očekivao da će me smrt kolege Zorana Kapetanovića toliko potresti. Jeste da smo jeli isti, nikad mek i frišak, novinarski hljeb. Jeste da je zasluživao svačiji pa i moj respekt. Ali u čitavoj jednačini nešto je nedostajalo. Jer kad sve saberem i oduzmem u krajnjem rezultatu je tuga bila znatno veća od očekivane. Morala je tu postojati još neka nepoznata. I sve se posložilo kad sam u tu formulu uvrstio lik mog dede Hamdije.

Otac moje majke je zbog nekih za mene sudbinskih, a za vas nebitnih faktora bio najvažniji lik mog odrastanja. Najvažniji i najdraži. A njemu je „Đerdan“ koji je vodio Zoran Kapetanović bio puno više od radijske emisije. To je bila zvučna kulisa njegovih poznih godina. I ja ga se takvog i sjećam. Moralo je biti i drugih bitnih i karakterističnih momenata, ali kad god pomislim na njega vidim ga kako sjedi na šamlici, na onom svom preuskom balkonu, puši na čibuk i gleda u neke daljine u koje ga ni njegov obožavani prvi unuk nikada nije mogao pratiti. I uvijek je u tim sjećanjima pozno proljeće ili rano ljeto. Uvijek su rani popodnevni sati. Park je zelen. Rašida sa gornjeg balkona lijevo radi na beskonačnom broju obrtaja. Rada zalijeva brižno njegovano cvijeće zbog kojeg nikad na tom parku nismo mogli razbaciti „na male“ kako Bog zapovijeda. A sa tranzistora (jezički čistunci ne skačite na noge lagane, znam šta je tranzistor, a šta nije, ali ne dam vam pravo da se izrugujete mom dedi što je to čudesnu kutiju zvao tranzistorom) se čuje „Đerdan“. I glas Zorana Kapetanovića.

Nikada neću odgonetnuti kakvu je to vrstu utjehe nalazio u toj emisiji, ili u tom glasu. Znam samo da nije bio jedini, jer taj isti „Đerdan“ je bio daleko najslušanija emisija tadašnjeg Radio Sarajeva. Danas mi nije više ni važno šta je to našao i zadovoljio bih se samom činjenicom da mu je ta emisija pomagala. Bezobrazan, kakvi već jesu tinejdžeri ili nadobudni studenti prečesto sam se izrugivao njegovom muzičkom ukusu. U tom neizbježnom ego tripu mladog mužjaka nisam ni pomišljao da moj dedo ima potrebu za bilo kakvom utjehom. Kasnije, mnogo kasnije, sklopio sam sliku o tom vršnjaku Prvog svjetskog rata koji je prerano ostao siroče. A kad odrastaš kod rodbine uvijek si zadnji kad se nešto dijeli i prvi kad negdje treba malo „uštinuti“.

Nikad nije pričao ni o onom drugom velikom ratu koji je, najvećim dijelom, proveo kao zarobljenik u Grčkoj. Ponekad bi me samo učio da brojim na grčkom što je meni bilo beskrajno zabavno i nikad se nisam sjetio da ga više pitam o tim godinama. A danas mi se čini da je baš htio da mi ispriča.

Ja ga najbolje pamtim iz tih njegovih prvih godina koje je provodio kao udovac i penzioner. A oba statusa je nekako u isto vrijeme stekao. „Brižna“ rodbina mu je isforsirala drugi brak i jedino dobro što je iz njega proisteklo prije ružnog razvoda jeste to što mu je to bila dobra generalna proba za pakao. Za svaki slučaj, ako tamo završi. Sjećam se da je tada koristio svaki trenutak da pobjegne od kuće i završi u kafani. Svaki trenutak osim termina kada je emitovan „Đerdan“. U društvu Zorana Kapetanovića za njega je život poprimao još poneku boju osim crne.

Nije dočekao da ja postanem Zoranov kolega. Bolest ga nije štedila i predao je meč negdje u petnaestoj rundi kad sam ja već bio na završnoj godini studija žurnalistike. Pet – šest godina nakon njegove smrti i ja sam dobio priliku da imam svoju emisiju na Radio Sarajevu. Svake srijede od 22 sata. I u jednom trenutku, bar su mi tako tvrdili, dostigao sam status druge najslušanije emisije te sezone. Druge, prvo mjesto je i dalje bilo rezervisano za „Đerdan“. I baš je tako i trebalo biti. I zato kad sam čuo da je preminuo Zoran Kapetanović sa njim je sahranjen još jedan dio mog dede.

Dedo Hamdija, već više od trideset godina leži na lokalnom groblju u Ugorskom. Nikada nisam imao ni potrebu ni naviku da se obraćam bijelom kamenu iznad njegove glave i ko zna u kakvom je stanju danas taj mezar, i ko zna da li bih ga uopšte mogao i naći. Nisam mu saopštio da sam diplomirao, da sam se oženio, da sam dobio sina, da i ja imam emisiju na radiju, da sam napisao knjigu. Nekako mi je bilo prirodno da on to zna. Ali sad bih baš da mu uhvatim neku vrstu uvrnutog i obrnutog muštuluka i da mu prišapnem da je Zoka sad s njim. I ko zna, ako tamo gdje su obojica otišli ima radija – biće i „Đerdana“.

Advertisements

One thought on “Dedo Hamdija i Zoka “Đerdan”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s