Pritisla me ovih dana neka gripa. Uporna, dosadna i nezasita k’o ružna udavača svako malo bi me oborila u krevet i dobro preznojila. Poput svakog pacijenta pod visokom temperaturom i ja sam protekle dane proveo u nekom polubunilu gdje se, na momente, teško moglo razlučiti šta se stvarno desilo, a šta sam umislio. A usput sam propustio i neke važne društvene i poslovne događaje koje sam pripremao i za koje sam se pripremao proteklih sedmica.
Recimo, taj koncert duhovne muzike povodom Uskrsa i Vaskrsa koji je u mojoj Vogošći upriličen u nedjelju naveče. Bio sam direktn uključen u samu ideju od početka i bio sam spreman na razmjenu teških riječi sa ukućanima, ako me ne puste da tome i prisustvujem. Ali kada su mi ukazali da bi moje rasipanje virusa po okupljenima bilo ravno terorističkom aktu sam sam sebe morao počastiti citatom iz našeg čuvenog filma. “Šupak možda jesam, ali terorista nisam”. I ostanem lijepo kući i na lokalnoj televiziji odgledam snimak cijelog događaja. I budem pravo ponosan.
Sjećate se vi sigurno pomenutog citata. U filmu “Gori vatra” izgovorio ga je lik izmišljenog načelnika Općine Tešanj. A ja sam vam zbog stvarnog načelnika moje općine Vogošća bio u dilemi da li uopšte išta da pišem. S jedne strane ofirno mi je i uvlakački u javnom prostoru hvaliti svog pretpostavljenog. A s druge strane bilo bi krajnje šupački ne spomenuti to što je urađeno. Mogao sam, recimo, izabrati i treći put i čekati da neko drugi nešto napiše. Mogao sam čekati i načekati se. I da mnogi nikad i ne saznaju za ovu vogošćansku priču. Jer kako se davno ustanovilo zlo ima strašan marketing, a dobroti baš nedostaje promocija. A ovaj koncert je bio primjer dobrote na djelu.
To što je Vogošća kao općina odlučila da na svečan način obilježi vjersk praznik svojih sugrađana koji, sticajem raznih okolnosti, danas predstavljaju popriličnu manjinu u ovoj zajednici trebalo bi da bude normalna, uobičajena i svakodnevna stvar. To bi trebalo biti nešto što gledamo svuda oko nas i u svakoj sredini. Da se lokalna vlast uz brigu o praktičnim potrebama svih svojih građana brine i za one njihove profinjene, duhovne potrebe. Trebalo bi, ali nije. I zato je važno praviti ovakve projekte i slati ovakve poruke.
Svi smo mi u prilici da smo negdje dio većine, a da negdje pripadamo manjini. Od najbanalnijih do najsloženijih situacija. Od zeta koji je na okupljanju suprugine familije posebno pažen jer “tu nema nikog od njegovih”, do usamljenog dede kojeg je na džumi u Banja Luci nedavno fotografisao moj sin. Čaršijski red nas je učio da je ljudskost direktno proporcionalna načinu na koji se odnosiš prema onima koji su u manjini.
A onda se to negdje izgubilo. I ovakvim primjerima se vraća. Ne govorim ovdje ni o kakvoj revitalizaciji ideje bratstva i jedinstva. Ne govorim, nipošto, o banaliziranom građanskom konceptu u kojem se potiru sve nacionalne, vjerske i kulturološke razlike u ime stvaranja neke bezlične i atomizirane nadnacije bez stvarnog identiteta. Ovde govorim o uvažavanju drugog pored nas u bogatstvu svih naših različitosti.
Siguran sam da će biti jako mnogo onih koji na ovakve poteze poput vogošćanskog neće gledati blagonaklono. Kao što iz praznika u praznik mnogi žele blasfemičnim prikazati običaj da se komšiji uopšte čestita njegov praznik. Ti i takvi zaboravljaju da uvažavanje nečijih uvjerenja ne znači automatski i prihvatanje tih istih uvjerenja.
Biće, bez ikakve sumnje i primjedbi da je nezamislivo da se takvo nešto desi za bajram, na primjer, u Laktašima ili Neumu. Zapravo, ovim što se desilo u Vogošći to tek sada i postaje zamislivo. Neko je pokazao spremnost da iskorači iz uobičajenih obrazaca ponašanja. Neko je razbio čarobni krug nepovjerenja. I uz uskrs 2015.godine neko je pomogao da uskrsne duh zajedništva u jednom trenutku i na jednom prostoru.
I ne treba gajiti iluziju da će svi taj uskrsli duh zajedništva dočekati raširenih ruku. On ima svoje neprijatelje svih boja i na svim mogućim mjestima. I za takve ovo što se desilo u Vogošći predstavlja opasan presedan. Za Vogošću to znači da u ovoj komuni ima jaja i to ne samo za uskrs.