“Da se hoće zaratit'”

U godini u kojoj ćemo obilježiti dvije decenije od prestanka rata sve rjeđe čujemo onu najčešću rečenicu nakon Daytona “Dobro je, samo nek se ne puca”. Zato sve češće čujemo konstataciju “Rat je bio bolji” i onu drugu, od koje mi se nepostojeća kosa diže na glavi, “Da se hoće zaratit’”. I nije da se ne puca. Puca se. I odgovorno tvrdim da se tim pucnjevima smišljeno i organizovano priziva novi rat.

A da bi taj inostrani i nedodirljivi sudija mogao dati znak za početak produžetaka u ovoj krvavoj utakmici, a sve ne bi li se konačno dobio pobjednik, pa makar i na penale, mi svi moramo prihvatiti tu utakmicu, taj rat kao rješenje. Kao mogućnost. Kao nešto bolje od onoga što imamo.

Slutio sam ja to nakon ubistva u Zvorniku, ali nisam mogao vjerovati da nas tako lako mogu nahuškati. A onda sam prije neki dan čekao da se upali zeleno na onom semaforu kod američke ambasade u Sarajevu. (Podatak koji je jako simboličan i nimalo izlišan u ovoj priči). I pored mene je stala žena u svojim ranim tridesetim gurajući kolica sa preslatkom bebom. I sama je sa sobom vodila dijalog, ali sa očitom željom da je i mi ostali čujemo. Tada sam čuo rečenicu „Da se hoće zaratit’”. A onda je objasnila kako bi ona pobila sve „ćetnike”, ali prije toga „ćetnike” među Bošnjacima. I da ne bi ostalo nejasno na koga misli iz nastavka njene elaboracije postalo je jasno da misli na političare. I izazovno nas je sve gledala ne bi li se možda i među nama koji smo stajali čekajući zeleno, neoprezno otkrio koji od takvih „ćetnika”.

E, to me dotuklo. Kada se konačno upalilo zeleno jedva sam prešao na drugu stranu ulice. A i čemu. I sa druge strane, i doslovno i figurativno, mogu naići samo na istu takvu suludu logiku. Kada žene počnu prizivati rat onda zaista nema dalje. Kada zaboravljaju na vlastito dijete u kolicima i priželjkuju konačni obračun (a veliko je pitanje koliko je to isto dijete bezbjedno sa takvom majkom) i kada s punim pravom čovjek može pomisliti da ona nije izolovan slučaj u ovoj nesretnoj zemlji, šta se može očekivati i čemu se možemo nadati?

Manje više ničemu. Šta možemo učiniti da spriječimo ratni scenario? Malo toga osim da postanemo svjesni opasnosti koja nam prijeti. Da postanemo bolno svjesni činjenice da postoje svjetski centri moći kojima je direktni interes novi rat u Bosni i Hercegovini. I da postoje ponovo domaći ludaci spremni da budu izvođači radova po tim perverznim projektima.

Zar ima iko naivan ko misli da je puki slučaj da se pucnjava u Zvorniku desila baš u trenutku kada se pokreće nova evropska inicijativa koja otvara šire vrata Bosni i Hercegovini ka Evropskoj uniji? Koliko god bio skeptičan prema motivima Evrope za širenje ka jugoistoku i istoku, moram priznati da u tom njihovom pretijesnom zagrljaju ima i taj momenat sigurnosti. Očito da je neko htio da zaustavi taj put kako bi ostvario odavno zacrtane planove. Sa druge strane ima i mnoštvo domaćih idiota za koje je rat ne samo priželjkivano nego i jedino prirodno stanje.

I ima takvih u svakom narodu. Da se ne lažemo. I čim se bara uzburka mulj krene na površinu. I podignu takvi glave. I ne zavaravajte se. Može vam se učiniti da ne bi bilo loše da vi lijepo stojite po strani, a oni malo promijene demografsku sliku i to po vašem ukusu. Kao što se činilo Nijemcima prije osamdeset godina. Ali kad se riješe onih nepodobnog imena okrenuće se prema vama samima preispitujući vaše vlastito ponašanje pokušavajući da vas na silu uguraju u preuske okvire svog svjetonazora. A ako vam iz tih okvira štrči noga, ruka ili, ne daj Bože, glava takvi to jednostavno riješe tako što odsjeku ono što štrči. Pogotovo ako ste tako neoprezni da pokažete muda. I vi koji svakodnevno imate mali milion primjedbi (a skoro milion ih je opravdanih) na ovu i ovakvu Bosnu i Hercegovinu zapitajte se da li biste voljeli živjeti u takvoj državi. Ja odavno znam odgovor na to pitanje.

I da ne budem totalni crnjak moram da priznam da mi je optimizam ulilo nekoliko stvari. Prije svega trezveno ponašanje zvroničkog načelnika. Činjenica da je Federacija bila dovoljno mudra da proglasi Dan žalosti. Činjenica da su bosanski i bošnjački političari većinom osudili ovaj čin ne tražeći mu opravdanja. Kao što ga i ja osuđujem bolno svjestan balvana u svom oku.

I ma koliko mi se to gadilo, ne mogu, a da ne vidim i onaj trun u tuđem oku. Govor mržnje na društvenim mrežama se mora obuzdati pa makar represivnim i policijskim metodama. I ako je Sanel morao zaglaviti u policiji zbog idiotluka napisanih na svom facebook profilu – neka je. Samo bih bio puno sretniji da su mu tamo pravili društvo i neki Marko ili Jozo, pa opet neki Alija, Boško, Ante. Oni što misle da bi takva cenzura samo gurnula problem pod tepih zaboravljaju dvije proste činjenice. Prvo da se mržnja multiplicira i ne treba joj davati publicitet. I drugo što ne treba davati priliku šovinističkim i radikalnim siledžijama da vide koliko imaju istomišljenika.

Jedino žalim što šta god da se desi na spisku uhapšenih nikad, ali baš nikad, neće biti nikakvog Johna, Marcela, Helmuta ili Sergeja koji pokreću konce naše domaće mržnje.

Advertisements

One thought on ““Da se hoće zaratit'”

  1. “I čim se bara uzburka mulj krene na površinu. I podignu takvi glave”, točno..
    I da, mržnja se multiplicira, jedna drugu zalijevaju i gnoje.
    I da, šteta što uz Aliju, Boška, Antu, za svoje ne odgovaraju i John i ostali.
    I da, kad majka s bebom počne prizivati rat, nema dalje.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s