Imao sam rijetku priliku da prije objavljivanja poslušam novi, treći po redu, album sarajevske grupe „Billy Andol“. I ne samo priliku nego i zadovoljstvo. I ovoga puta nije u pitanju nikakva kurtoazna fraza nego mi je album „Linije“ zaista pružio rijetko zadovoljstvo da osjetim da rock’n’roll u Sarajevu niti je mrtav, niti je na umoru, nego zahvaljujući ovakvim ostvarenjima na momente izgleda življi nego ikad.

Sve do ovog albuma ostajao sam pomalo zbunjen tim neskladom izmedju onoga što su nudili na studijskim snimcima i onoga što su predstavljali publici u živom kontaktu. Albumi su bili eksperimentalni, dobrim dijelom alternativni i poprilično ispolirani. A pred publikom su dozvoljavali da se ta rokerska zvijer probudi u njima i stizali čak i do pankerske žestine.

I konačno mi se čini da su na ovom albumu prenijeli tu energiju i na studijske snimke. Ono što sigurno niko ne može prigovoriti ovom albumu jeste da mu nedostaje snage i uvjerljivosti svojstvene za rock’n’roll. Toga ima i na pretek. I ne smeta. Naprotiv.

Pogotovo žestoko „udara“ uvodna pjesma „XXX“ u kojoj osjetite da su ti momci sasvim ozbiljno naumili da vas uhvate u mrežu satkanu od ritma i brzine i učvršćenu finim melodioznim rješenjima, ali tako da sve to djeluje kao posve prirodna cjelina. Možda za zericu preagresivna cjelina, ali to su već finese koje se tiču senzibiliteta svakog slušaoca ponaosob.

Zato su meni već naredne dvije pjesme pravo „sjele“. I „Indija“, a pogotovo „Moramo!“. To su one pjesme (uz „Balkon“ koji smo i ranije čuli) u kojima treba tražiti suštinu onoga što „Billy Andol“ jeste i što nastoji biti. I, naravno, „Linije“. Ovom sastavu nikada nije nedostajalo ideje. Uvijek su imali zanimljiv koncept i sami sebi kao sviračima davali su vrlo zahtjevan projektni zadatak. Konačno mi djeluje kao da su po tim nacrtima i napravili upravo onakvu zvučnu građevinu kakvu su i htjeli.

Donekle su pojednostavili svoj izraz, uprostili ga, ali ne i vulgarizovali. Prihvatili su onu tezu kako je jednostavnost put ka savršenstvu i jednostavno pokazali da znaju da sviraju i da vole da sviraju. Da znaju da sviraju i da vole da sviraju rock’n’roll bez pretjeranih ukrašavanja i pametovanja. Sigurno, žestoko i u glavu.

Oni su vam zapravo od onih bendova u koje će se za nekoliko godina svi kleti i onda će početi tražiti njihove stare snimke kako bi zaokružili priču o ovom bendu. A iskustvo mi govori da neće biti nikakvo iznenađenje ako „Bilija“ prije otkriju izvan Sarajeva i van granica Bosne i Hercegovine, i da će, kao u bezbroj slučajeva prije ovoga neko drugi morati da nam kaže šta imamo.

A imamo lijek za umorni sarajevski rock’n’roll. Nije aspirin, nije vitamin, nego je andol. Ali ne bilo kakav. U pitanju je „Billy Andol“. I uzimajte ga najmanje tri puta dnevno, a za nuspojave ne pitajte ljekara ili farmaceuta. Nuspojava je jačanje imuniteta onog rokerskog gena koji svako od nas nosi u sebi samo što neki dozvole da zakržlja. I da, ako vas zanima stvara li ovaj andol ovisnost – stvara! Ja sam se već navukao.