Opet se osjećam kao žaba. Kao ona žaba koja dozvoljava da je skuhaju samo ako joj naglo ne povećaju temperature vode u koju su je smjestili. Dok god to ide postepeno i polako ona će da trpi i izdržaće sve dok vise neće moći izdržati. Ali to ionako neće znati.

Kao što ni ja u ovom trenutku ne znam na šta sam sve spreman. Pomirio sam se s tim da su me razuzdane “navijačke” grupe otjerale sa stadiona. E, sad treba da se pomirim sa tim da su me otjerali i sa ulica. U subotu se u Sarajevu desio veliki gradski derbi između “Sarajeva” i “Željezničara”. I šta smo mi, svakodnevni, prosječni i neostrašćeni stanovnici Sarajeva te subote uradili? Sklonili smo se u svoje stanove pazeći da se ne sretnemo oči u oči sa tom podivljalom stihijom.

Tako ih zapravo i tretiramo. Kao elementarnu nepogodu koju ne možeš zaustaviti nego joj se samo možeš ukloniti sa puta. I tako se mi uklanjamo, dobro pazeći da uvijek odgovornost za nemire prebacimo na one druge. Kad nema “onih drugih” nacionalno, vjerski ili ideološki definiranih mogu poslužiti i oni koji navijaju za drugi fudbalski klub. I to je ono što mi se u svemu najviše gadi.

Gadi mi se jer od fudbala ja ne želim da pamtim do pasa gole primitivce koji prolaze neizrecive muke kad treba da sastave suvislu rečenicu, ne želim da mi tu igru obilježi sjećanje na agresivne pripadnike, skoro pa ljudske vrste. Ja hoću fudbala da se sjećam kao plemenite igre plemenitih ljudi. Ja želim da se sjećam trenutka u kojem je Duško Bajević postigao neregularan gol i mada ga je sudija priznao sam je prišao sudiji i rekao da je lopta u mrežu ušla sa spoljne strane. Gol je poništen, a Bajević ih je postigao nakon njega još na stotine. Ali će u mom sistemu vrijednosti ovaj nepostignuti biti važniji i veći od svih tih drugih. A onda sam gledao Maradonu koji je Englezima uvalio gol rukom i smijuljio se poput kakvog šanera koji je izbunario dedu u tramvaju.

I ako još niste shvatili ovo je samo uslovno priča o fudbalu. Ovo je priča o nama i našoj spremnosti da povjerujemo ogledalu. Treba znati priznati da je “moj” klub postigao gol iz ofsajda. Treba biti dovoljno pošten pa priznati da možda “moje” dijete nije takav genijalac kakvim ga smatram, da ga profesor ne mrzi i da, moguće, zaista ne zaslužuje prolaznu ocjenu.

Kada savladamo te naoko jednostavne, ali vjerujte jako zahtjevne, lekcije možda možemo preći i na sljedeći nivo pa priznati da je možda neko u moje ime činio nečuvene i užasne stvari. A onda, usudjujem se povjerovati u nemoguće, možda te užasne stvari nećemo pravdati užasnim stvarima koje su se desile nekom mom.

Kako reče ono Lennon? Možda sam sanjar. Moguće. Ali ružne stvari neće prestati tako što će svi izvirivati iz svojih rovova čekajući da se onaj drugi obračuna sam sa sobom. Da se onaj drugi promijeni. Ja mislim da se ovaj prvi, ovaj moj, ovaj ja, mora promijeniti. I to ne nužno da bi tako onog drugog naveo na promjenu. Nastojanje da budeš bolji mora biti jako egoističan proces. Proces u kojem sebično želiš sebe učiniti boljim neovisno o tome hoće li i kakvu će to reakciju izazvati. Naprosto zato što vjeruješ da je tako ispravno.

I zato će meni uvijek više smetati belaji koje izazovu navijači “Željezničara”, jer navijam za “Željezničar”. Zato će uvijek osuđivati nepodopštine jednog Bosanca, jer sam i sam Bosanac. Zato će mi više smetati zla koja počine Bošnjaci jer sam Bošnjak. Zato će me više boljeti nedjela učinjena u ime Islama jer je to moja vjera. I znam da je mnogima ovo smiješno. I siguran sam da bi danas mnogi na društvenim mrežama Bajevićev potez prokomentarisali sa “Ja, levata, dedo dragi”. Kao što sam siguran da u ovoj zemlji ima još dovoljno bajevića koji bi ipak isto postupili. Jer bajević je sljedeća stepenica u evolutivnom razvoju jednog maradone.