U petak, dan uoči Papine posjete Bosni i Hercegovini dobro me nasmijao post koji je na svom facebook profilu ostavio moj vlastiti sin. Postavio je pitanje “Gdje ćete za Papu?”. A onda sam shvatio da je u toj rečenici dobro, precizno i u detalj pogođena suština ove posjete. Papin dolazak smo definisali kao dolazak praznika, a ne kao osobe. Bilo je to nešto kao kad te pitaju “Gdje ćeš za Novu?” ili “Gdje ćeš za prvi maj?”

Provjerio sam za svaki slučaj ima li u frižideru sarme i ruske salate, a u tv programu sam očekivao četiri skakaonice i bečki koncert. Mame ovce su po drugi put u dva mjeseca neposlušne potomke plašile predstojećim praznikom. I utvrdio sam da nije praznik, mada smo bili u prazničnom raspoloženju. Iako nam je samo dolazio Papa. Samo?

Najneobičniji i najnarodskiji Papa koji se pojavio u posljednjih stotinjak godina obišao je u svoje dvije godine pontifikata svega jedanaest zemalja. Među njima i Bosnu i Hercegovinu. Prije dolaska htio sam da vjerujem da je to s posebnim razlogom. Nakon njegovog odlaska iz Sarajeva siguran sam da jeste sa posebnim razlogom.

I hvala mu na tome. A još više mu hvala što je svojim ponašanjem tokom tog boravka spriječio da se ovaj događaj izrodi u paradu poltronstva. A nije da nismo bili na dobrom putu uvlačenja u svetu pozadinu valjda u potrazi za svetom stolicom. Niti je nama, a još manje Papi Franji trebala ta estradizacija njegovog dolaska.

Pravo da vam kažem stid me bilo kada su oficijelni spikeri na Koševu degutantno pozivali na skandiranje “Papa mi te volimo”. Valjda skandiranje treba da bude spontano, a ne dirigovano. I ne vjerujem da je  našem gostu to posebno prijalo. Srećom nije predugo potrajalo jer da jeste, siguran sam da bi se nastavilo sa “Tito – partija – omladina – akcija”. Čisto po inerciji.

Sva je sreća da je on takav kakav jeste pa je minirao i razmontirao zvanični protokol. Došao je u Bosnu i Hercegovinu da pošalje vrlo jasnu poruku i poslao ju je. Samo oni čija su srca otvrdla na finese u jeziku nisu ga razumjeli. Najvažnija poruka koju je poslao jeste da on u ovu zemlju nije došao da bi dao podršku ovima ili onima, da bi bio Papa samo jednih, nego je došao kao moralni autoritet da da podršku svima koji su spremni da grade i ovu zemlju i mir.

Iako je mir bio glavna poruka posjete ona je nosila jasnu podršku i zemlji Bosni i Hercegovini. Dva puta se poklonio našoj zastavi. Prvi put na aerodromu čime je natjerao i Čovića, hronično bolesnog od političke skleroze, da se konačno i on pokloni toj zastavi. To je ponovio i ispred Predsjedništva, samo se tada u ulozi asistenta u poklanjanju našao Mladen Ivanić.

Održao je on domaćim političarima još neke lekcije. Svoju poslovičnu skromnost demonstrirao je i činjenicom da se kroz Sarajevo vozio u najobičnijem “Ford Fokusu”. I to još spustio prozore. Noćna mora za svako obezbijeđenje na svijetu. I papamobil je sa dvije strane bio posve otvoren. Papa se naprosto ponašao kao da vjeruje da mu se u Sarajevu ništa ružno ne može dogoditi. I nije se dogodilo. Odnosno da budemo precizni još ne znamo. Hajde što je spuštenim prozorima demonstrirao da se ne boji atentatora – to je za svaki respekt. Ali to što je time istovremeno pokazao da se ne boji ni promaje, e to je za naše podneblje neviđena i nezabilježena hrabrost. Hrabrost čije će se posljedice možda tek osjetiti.

Možda se nekome čini da poruke ove posjete i nisu bile previše jasne i da je Papa pretjerano generalizirao. Upravo suprotno. Znajući za poslovični oprez Vatikana u izjašnjavanju o političkim pitanjima sve je bilo i preočito. Vatikan je dao podršku Bosni i Hercegovini i svim zajednicama u njoj, a katolička zajednica je kroz sva obraćanja nedvosmisleno poslala poruku državotvornosti.

Čak je u razgovoru sa mladima, odbacivši pripremljeni govor Papa izgovorio strašnu i zabranjenu riječ “bratstvo”. Da se tu negdje uplelo i “jedinstvo” spucala bi me paranoja da sam upao u neku vrstu zone sumraka ili vremenske petlje.

I da, jedan čin je danas bio posve izlišan. To što je gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić Papi Franji poklonio ključ grada Sarajeva. Pa zar nije svima nakon šestog juna jasno da njemu za ovaj grad ključ ne treba.