Moji prijatelji sa jednog uglednog portala nazvali su me i pitali za mišljenje o tome zašto velike svjetske muzičke zvijezde, prilikom svojih turneja, zaobilaze Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. I kada sam krenuo da im dam odgovor shvatio sam da ga je nemoguće dati u par rečenica. Niti je moguće izdvojiti jedan jedini razlog kao ključni.

Prvo da preispitamo tu tezu da li planetarna muzička elita zaista zaobilazi ovu zemlju. Nije teško nabrojati značajna imena koja su nas posjetila u posljednjih četrdeset godina. Prije svih “U2” pa “Simple Minds”, “Wishbone Ash”, “Uriah Heep”, Elton John, Peter Green, “Saxon”, “The Stranglers”, “Vaya Con Dios”, DJ Bobo… Ukratko dva – tri imena po dekadi. I to su dolazili, uglavnom, u vrijeme kada više ništa nisu značili na svjetskoj muzičkoj sceni. Dolazili su u trenucima kada je njihova karijera bila na dnu ili vrlo blizu dnu. Naravno, sa izuzetkom sastava “U2” koji nas je uvrstio u zvaničan program svoje velike svjetske turneje.

U isto vrijeme po našem komšiluku su se mogli gledati “The Rolling Stones”, “Deep Purple”, Madonna, David Bowie, Eric Clapton, “Nirvana”, Bob Dylan, Sting, “Boney M”, Paul McCartney, Eddie Grant, Joe Cocker, “Dire Straits”, Tina Turner i da ne nabrajamo dalje.I to nije nešto što se dešava samo sada u poratnoj i postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Ista priča je bila aktuelna i u vrijeme nekadašnje zajedničke države. Bosna je i tada bila na totalnoj margini kada je svjetski rock’n’roll bio u pitanju.

I ako mene pitate ja imam nekoliko objašnjenja zašto  danas svjetske zvijezde ne pohode moju zemlju i moj grad. Pod broj jedan u pitanju je najobičniji strah. Prije organizatora koncerata nego samih izvođača. Kada se nekome i učini da bi bilo lijepo zasvirati u Sarajevu, zbog svega onoga što pojam Sarajevo sa sobom povlači, ispostavi se da se najmanje pita onaj koji svira koncert. Svi veliki bendovi su velike kompanije i imaju timove advokata koji pripremaju njihove turneje. I onda ti advokatski timovi izreknu basnoslovne sume na ime osiguranja koje bi organizatori morali platiti ako žele upriličiti takvu vrstu koncerta i ovde, kod nas. Iako je i meni i vama definitivno jasno da nije ništa opasnije svirati u Sarajevu nego recimo u Beogradu, Budvi ili Zagrebu tu vrstu logike svjetske kompanije koje se bave organizacijom koncerata ne prihvataju i traže dva ili tri puta veće iznose na ime osiguranja ako se dolazi u Sarajevo.

Drugo, cestovna infrastruktura je kod nas posve neodgovarajuća za transport te skupe i glomazne opreme za velike koncerte koja se prevozi specijalnim kamionima koji se naprosto ne snalaze na bosanskim cestama. Koliko god taj argument nekome djelovao smiješan, toliko puta sam ga čuo od relevantnih koncertnih agencija da ga se ne smije zanemariti.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da se uz pojam Bosna još uvijek vežu slike ubijanja i razaranja, slike stravičnog rata, a prosječna rock’n’roll zvijezda nije baš ekspert za geostrateška pitanja pa da ima jasnu informaciju o tome da mu ovdje ne prijeti ni glad ni žeđ ni zalutala granata.

Ali, hajde ostavimo sve to po strani. Sve bi to nekako bilo manje važno kada bi postojao osnovni motiv za organizaciju takvih koncerata, a to je – novac. Zarada. Profit. Naprosto ne postoji kritična masa publike koja bi svojim dolaskom na te koncerte i kupovinom karata finansijski opravdala dovođenje tih preskupih svjetskih karavana. Od svih pomenutih koji su prošli kroz Sarajevo samo su “U2” išli na stadion. Svi ostali su, u najboljem slučaju, pokušali da napune “Zetru”. Čak i kada bi im to pošlo za rukom,  a izuzetno rijetko im je polazilo, puna”Zetra” garantuje tek nešto malo više od pozitivne nule. A prečesto je “Zetra” ili “Skenderija” bila daleko od ispunjene pri takvim eksperimentima. To je rezultat, s jedne strane nepostojanja značajnog broja poklonika takve vrste muzike u Bosni i Hercegovini, a sa druge strane mizerne platežne moći stanovništva.

Da bi takvi mega koncerti bili isplativi i ulaznice moraju imati mega cijene koje malo ko može da sebi priušti. I zato se moglo i desiti da Elton Johna dođe vidjeti svega par stotina ljudi u tada novootvorenoj “Zetri” ili da kultni sastav kakv su “The Stranglers” otkažu koncert jer nije bilo interesa za njihov nastup.

Koliko ja pamtim, a dobro pamtim, samo u dva slučaja smo mogli govoriti o značajnoj posjeti. Kada su dolazili “U2” na “Koševo” i kada je DJ Bobo napunio “Zetru”. Možda nije naodmet napomenuti da je u oba slučajna lokalni promoter bio Faruk Drina. To govori da uz dobru organizaciju i primjenom malih trikova zanata, Drini dobro poznatih, može da se pozitivno posluje i na takvim koncertima. Samo što su tu troškovi puno veći, a zarada skoro pa jednaka onoj kao kad dovedeš Acu Lukasa ili Zoricu Brunclik, na primjer.

I zato ne pitajte mene zašto je nama Zorica sudbina dok u susjedstvu idu na koncert jednom Cohenu na primjer. Zato što ona ima većinu u ovom gradu kada je u pitanju muzički ukus. I ne vidim načina da se to promijeni dok god ljubitelja rock’n’rolla u ovom gradu bude taman toliko da se napuni “Sloga”. Eto, zato svi rokerski putevi vode mimo Sarajeva.