Valjda to dodje sa godinama. Nije tačno da čovjek ogugla i poravni. Niti se navikne na sitne ljudske nesavršenosti poput zlobe, ljubomore i neracionalne mržnje. U mom slučaju takve stvari me sve više i više pogađaju. Ponajviše jer ne mogu da nadjem razloga za takvo ponašanje kod ljudi koji me okružuju. I sve je opet eskaliralo oko koncerta Dine Merlina na Koševu.

Da se odmah razumijemo. Nisam bio član Dininog tima, nisam angažovan u bilo kojem svojstvu oko ovog koncerta, nisam mu ništa dužan (a ni on meni), a koncert sam pratio kao i svaki “prosječan” gledalac tamo negdje u mraku zapadne tribine. A ponajmanje sam Dinin advokat.

Ali jesam u ovih preko pedeset godina naučio kako se to nosi sa tuđim uspjehom i kako da ti bude drago kad neko preraste čaršijske gabarite. Samo što je ovo mala čaršija i čim neko baca preveliku sjenku odmah neko pomisli kako mu zaklanja sunce. I onda gleda kako da tog što se drznuo da se izdvoji “svuče u ravan”. Ne daj Bože da se pokuša naučiti nešto iz tuđeg uspjeha i da se takav uspjeh pokuša ponoviti.

Naslušao sam se ja već priča o Dini Merlinu (i od ljudi meni bliskih i mani dragih). Priča o tome kako su sve to pokradene pjesme, a i one koje nisu oni bi ih bez po muke napravili. I to deset takvih. Samo što, eto, oni nikako da ih naprave, a Dini se uredno dešavaju. Mora da je u pitanju neka velika nebeska nepravda.

I zapravo sam htio i pisati tekst o takvim likovima, a onda sam otišao na koncert i shvatio ono što mi je godinama bilo neshvatljivo. Kako Dino može ostajati (makar i prividno) hladan na sve takve komentare. Meni su, kao jednom od 50 ili 60 hiljada (kao da je uopšte bitno), od momenta kad je počeo koncert svi oni su postali posve nevažni i negdje daleko iza i daleko ispod. A samo mogu naslućivati u kakvo agregatno stanje takva podrška dovodi onoga na sceni, onoga zbog koga su svi i došli.

I od uvodnih taktova “Školjke” osim koncerta ništa nije ni postojalo. I zato da vam kažem nešto o onom najvažnijem. o koncertu samom. Nakon tri “Koševa” čovjek se s pravom pitao šta se još novo može ponuditi. Osim novih pjesama, naravno. A te nove pjesme su mudro ostavljene publici da ih nauči tokom godinu dana pa da se tek onda predstave u Sarajevu. Ali nije to jedino bilo novo. Novi je bio i zvuk. Drugačiji i energičniji. Neke “klasične” pjesme iz njegovog repertoara su znatno osvježene. Duvači su preuzeli ogroman dio posla na sebe, a već tradicionalnom Adiju Busuladžiću sjajnu podršku dao je trubač Jasmin Sokolović, jedan od veterana sarajevske pop rock scene.  A da ne govorim o ritam sekciji u kojoj Amar Češljar i Muamer Đozo postavljaju posve nove standarde kad je živa svirka u pitanju.

I kada tu imate još Mahira Sarhodžića, Dinu Šukala i Mahira Sulejmanovića kao ceremonijal majstora onda je to ekipa za svaki respekt. A respekt je iznad svega zaslužila djevojka koja je svojim glasom “oduvala” Koševo. Dino ju je predstavio samo kao Aidu, ali ako i nisam uhvatio sinoć njeno prezime nema šanse da ona ostane neprimjećena u godinama koje slijede.

Uz takvu ekipu ti ne trebaju gosti sa strane i Dino ih nije ni imao. I svaka čast na tome. Ovo je bila naša priča. Gosti sa svih strana svijeta bili su u publici, ali na sceni je bilo mjesta samo za one zbog kojih smo sinoć i došli. Samo za Dinu Merlina i njegov sastav. Hrabro su prošli kroz cijeli novi album i izostavili samo dvije pjesme sa njega. I falile su mi. Kao što bi falile i neke druge da su izostavljene. Ozvučenje je funkcionisalo besprijekorno da je svaka riječ bila razumljiva i svaki ton prepoznatljiv. Što nije baš uvijek slučaj kod ovako velikih koncerata. I još puna tri sata svirke. Ja stvarno ne znam ko tu može naći neku zamjerku.

U stvari znam. I znam da će zamjerki biti. Kao što ova čaršija uvijek zna kako omalovažiti nekoga ko se drzne da podigne glavu iznad ostalih. Nebitno da li taj neko u ovaj grad donese Nobelovu nagradu, Oskara ili napuni “Koševo”. I sasvim suprotno od Dinine pjesme – to jeste stvar jala i ljubomore. Ali kako reče jedan drugi pjesnik – zavist treba i zaslužiti. Zaslužio si je Dino i nosi je onako kako se nosi ordenje iz rata koji nisi htio, ali u kojem nisi znao izgubiti. A tamno srce ljubomore i mržnje je kao neki ukleti hotel u kojem je soba, nema im broja. Ali glas iz svake od njih zaglušuje onaj hor od 60.000 ljudi sa “Koševa”.