Brzim preko Bosne – pa u vječnost

Agencijske vijesti su odaslale poruku kako je preminuo Arsen Dedić. A ja bih prije rekao da je minuo. Minuo preko naših života. Onako kako mine oblak po vrelom julskom danu i donese kratkotrajno olakšanje. A ti i ne znaš zašto je svijet odjednom postao ljepši. Shvatiš tek kad taj oblak ode dalje. Kao što sada mnogi shvataju Arsenovu veličinu kada više njega nema. Ali ostala je ta njegova ogromna sjenka natkriljena nad sve što se naziva popularnom muzikom u Regionu.

Dovoljno je veliki bio da zapamti strahote onoga, velikog rata. Nije imao sreću da ode prije ovog drugog, našeg, malog, ali ništa manje okrutnog rata. On je svjedočio svim promjenama koje su se dešavale na ovom malom parčetu zemlje, pod teškim urocima pritisnutom. I u njegovim pjesmama sam otkrivao ta vremena “ljubavi, nostalgije i siromaštva”.

A on sam nikada nije bio rezultat promjena koje su se dešavale oko nas. On ih je inicirao. On ih je izazivao. Mogao je imati mirnu i sigurnu egzistenciju u klasičnoj muzici, a on odabrao da se nosi sa nekim “lakim” notama. I onda im dao težinu i ozbiljnost, pa čak na izvjestan način i pravo da nastave.

Mogao je biti sasvim uspješan pjesnik (i bio je), ali draže mu bilo da te svoje pjesme otpjeva generacijama na uho. I ta odluka nije bila ni brza ni laka. Dopunjavao je svoj skromni studentski budžet pišući tekstove za šlagere, ali pomalo stidljivo. Sakrio se iza pseudonima Igor Krimov tamo krajem pedesetih godina prošloga vijeka. A onda kad je odlučio da sam te svoje pjesme i otpjeva i nama je pred očima puklo sa kakvom se veličinom suočavamo.

Prije više od pedeset godina u istoj 1964.godini, na dva festivala je otpjevao dvije nevjerovatne pjesme. “Kuća pored mora” i “Moderato cantabile”. Već to je bilo dosta za jednu ovdašnju prosječnu karijeru. I previše. A za njega je to bio samo početak. Nastavile su da se redaju antologijske pjesme korz svih pet decenija njegove druženja sa muzikom. I to nesmanjenim intezitetom i nesmanjenim kvalitetom. Nabrajanje tih naslova bilo bi svojevrsno sentimentalno putovanje kroz našu bolju prošlost. A to su ionako samo šturi biografski podaci koji mogu impresionirati, ali ne mogu ni izbliza objasniti fenomen Arsena Dedića. Svi ti albumi, svi ti filmovi i predstave za koje je radio muziku. Sve te velike pjesme koje ja napisao drugima i koje su trajno naselile sobičke naše mladosti.

I kako je on prečesto nailazio na neshvatanje onih kojima su njegovi radovi bili preteški za dešifrovanje, tako sam i ja nailazio na nerazumjevanje okoline zato što ga slušam. Čudna vam je bila ta Arsenova pozicija u društvima u kojima sam se kretao. Sa malim, ali značajnim izuzecima većina mojih tadašnjih poznanika, drugova, pa čak i prijatelja cijenila ga je na nekom teoretskom nivou, ali ako bih se na derneku usudio pustiti neku njegovu pjesmu, uvijek bi, još prije drugog refrena neko zatražio: “de, matere ti, promijeni ploču. udavi brate”.

Sasvim je moguće da su me takve reakcije još više učvrstile u toj tajanstvenoj vezi sa Arsenovom poezijom. I kad sam već počeo pisati o muzici on je već gazio pedesetu i bio tako veliki da sam ga podsvjesno doživljavao kao spomenik. Trajnu i neupitnu vrijednost i nekako sam izbjegavao da pišem o njemu i njegovim novim albumima koji su me i dalje oduševljavali, ali vremena su bila takva da su podršku tražili neki žešći, neki dviljiji i neki moji momci koji su stasavali ovdje u Sarajevu.

Sreo sam ga samo jednom u životu. Tamo negdje početkom novog milenija. Kemo Monteno je pripremao svoj prvi solistički koncert u “Skenderiji” i došli su mu brojni prijatelji. Među njima i Arsen Dedić. Potrudio sam se da se nađem i na probi i tako sam izbjegao uobičajenu novinarsku gužvu. U kafeteriji “Skenderije” zatekao sam Arsena sa Gabi. Bolest koja ga je tada izjedala bila je već u poodmakloj fazi. Došao je da ispoštuje prijatelja, ali je teško prikrivao mrzovolju uzrokovanu bolovima, a valjda pomalo i karakterom.

Iako sam i ja tada bio pregurao više od decenije i po bavljenja ovim poslom naravno da nisam mogao sakriti fascinaciju susretom sa čovjekom koji je sve samo ne uobičajen sagovornik. Ponesen svojom fascinacijom htio sam i njega fascinirati svojim poznavanjem njegovog “lika i djela”. I nisam uspio. Vjerovatno mi je to jedan od lošijih intervjua u životu jer se nisam mogao osloboditi pritiska izazvanog samom činjenicom da preko puta mene sjedi takva veličina.

Sjećam se, ipak, da sam mu izmamio osmijeh i malo više pažnje pominjanjem činjenice da je snimio čak tri dueta sa čovjekom zbog koga je došao – Kemalom Montenom. Puno je više pričao o Kemi nego o sebi. Pristojnost gosta prema domaćinu? Ma ne. Naprosto Kemo je bio jedan od rijetkih ljudi koji je zaista i bez ostatka dopirao do Arsena.

I zato za mene Arsenova smrt i nije neko iznenađenje. Kemo je otišao prije nešto više od pola godine. I nekako je posve prirodno i očekivano bilo da i Arsen pođe za njim. I sa njim. I ako tamo gore ima vozova (a i vlakova) oni su, vjerovatno kupili kartu za “brzi preko Bosne”. I već su napravili štimung u vagon restoranu. I tamo niko ne traži da se “promijeni ploča”.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s